Nakon prošlogodišnje svjetske premijere na 15. Zagreb Film Festivalu u sklopu popratnog programa “Film neposluha”, dokumentarni film “Odgođena revolucija” (Fade In / Zagreb film; 2017.) uskoro bi trebala vidjeti i šira hrvatska publika. Ostvarenje redateljice i koscenaristice Vlatke Vorkapić (“Pučka intima”, “Kad zvoni”, “Sonja i bik”), međutim, najprije će kino-premijerno projekcijski zasjati u sisačkom Domu kulture Kristalna kocka vedrine, 19. siječnja u 20 sati. Ovaj društveno angažirani dokumentarni film kroz svoje glavne protagoniste – uključujući radnicu modne kuće Kamensko te nezaposlenu novinarku koja se odlučila kandidirati na predsjedničkim izborima – progovara o posljedicama sfušane privatizacije, kao i o ekonomskom/moralnom osiromašenju već dobrano punoljetne hrvatske države. Željevši doznati više, za najavni smo rukav stoga povukli Vlatku Vorkapić i scenaristicu fima, Martinu Globočnik (“Direkt”, “Okus doma”), koja je, kako kaže, sugovornike za film tražila čak tri godine.

Kako je došlo do ideje za snimanje “Odgođene revolucije”?

Martina Globočnik: “Kao dokumentaristicu oduvijek su me privlačile borbe potlačenih; osvještavanje, sazrijevanje pojedinca, promjene u društvu. Ono što mi se činilo nelogičnim bilo je nezadovoljstvo velikog broja ljudi koji su u birtijama, radnim mjestima, kućama govorili kako ‘nešto ne štima’ u zemlji u kojoj je 250 bogatih i 4 milijuna siromašnih. Ti ljudi, uključujući i mene samu, bili su svjedoci nastanka hrvatske države. S prezirom ili rezignacijom nagađalo se o privatizaciji, pljački društvenog vlasništva… Sve je, međutim, ostajalo na priči. Pitala sam se – što pokreće ljude? Tko misli da ima pravo progovoriti o nepravdi, tko će se zauzeti za sebe; zašto se tako rijetko zauzimamo za druge. 2013. godine napravili smo veliko istraživanje, koje zapravo nije završilo do kraja snimanja filma. Tada smo odradili i probna snimanja.

“Gospođa Đurđa iz Kamenskog otvorila nam je svoja vrata, dok smo snimanja priveli kraju prošle godine. Nakon što smo se odlučile baviti ljudima koji poduzimaju nešto, pratile smo ih dok smo god osjećale da tema nije iscrpljena. Naravno, borba naših protagonista i dalje traje, ali za mene osobno priča je bila gotova kad sam nakon pet godina bavljenja temom ‘Zašto se kod nas ljudi ne bune’ shvatila da se radi o pogrešno postavljenom pitanju. Promjena je moguća tek kad su ljudi spremni na nju. I nema tu nekih recepata, vođa, ideologije. Kao što je rekao slovenski filozof Slavoj Žižek, parfrazirajući izreku Hopi indijanaca: ‘Mi smo oni koje smo čekali’.”

Na fotografiji: Vlatka Vorkapić i Martina Globočnik / Foto: Jasenko Rasol; Saša Globočnik

Svako snimanje sa sobom donosi svoje probleme, ali i pozitivna iznenađenja. Koje biste stvari izdvojili sa spomenute, odgođene police?

M.G.: “Trebalo nam je dosta vremena za odluku o razvoju konkretne narativne linije, odnosno koje su podatne za razvijanje. Ne možete znati što će se dogoditi; tako smo mislile da je tema oko referenduma protiv privatizacije autocesta zanimljiv spoj sinergije dijela civilne scene i sindikata, no ta se priča ugasila. Kad smo razlučile da je zanimljivo vidjeti kraj priče s privatizacijom tvornice Kamensko koja je privatizirana 2010. godine, kao primjer novijeg datuma, te otpetljati slučaj prve ratne privatizacije u mesnoj industriji Gavrilović, stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Opisali smo vrijeme i okolnosti u kojima se te priče odvijaju, pokrenuto je i suđenje Georgu Gavriloviću za ratno profiterstvo… Pozitivna i negativna iznenađenja razumljiva su kad snimanje traje godinama. U vrijeme samog snimanja dokumentarca, deložacijska priča – oko koje je angažirana naša protagonistica Iva A., a još više i njen bivši suprug – postaje njihova osobna tema. Iva je, naime, suočena s deložacijom s obzirom da je banka vlasnik stana u kojem živi s dvoje malodobne djece.”

Kakvo je trenutno stanje na terenu, u smislu pomaka u glavama naših ljudi? Čekamo li ga, zapravo, još uvijek, i jesmo li još uvijek inertna masa alergična na borbu za vlastita prava?

M.G.: “U Hrvatskoj od 2015. dolazi do promjene društvenog diskursa – ugrožena su ljudska prava, bitna je država i njeni priroriteti; država nije ovdje zbog građana, nego su građani ovdje zbog države. Na sceni je svojevrsna reinterpretacija loših događanja u ovih 25 godina samostalne hrvatske države. Riječ je o infantilnom refleksu. Umjesto da krenemo dalje, naučimo lekcije iz dobrih i loših stvari, kod nas se ograničavaju prostori kritičkog razmišljanja. Dugoročno to vodi do ispražnjenja smisla. Teško je točno odgovoriti za što se konkretno vrijedi boriti, jer ljudi se u ovoj državi i dalje bore za neku bolju prošlost; imaginarij države umjesto boljeg društva kroz kvalitetu življenja i sličnih stvari. Mislim da ovdje nije u pitanju apatija, uvijek je mali čovjek mijenjao svijet. Danas on možda procjenjuje da se za ovaj svijet jednostavno – ne isplati boriti.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Odgođena revolucija”

Koji su po vama preostali, upotrebljivi alati za motiviranje ljudi na izlaske na izbore, prosvjede, pobunu protiv zadanih normi? Gdje je tu uloga dokumentarista, s obzirom da u Hrvatskoj ne nedostaje društveno angažiranih dokumentaraca koji direktno ili indirektno pozivaju na djelovanje?

Vlatka Vorkapić: “Često kažem da je jedan od osnovnih razloga zašto se bavim dokumentarnim filmom upravo mogućnost da snimajući dokumentarce postavljam ona pitanja na koja i sama želim dobiti odgovore. Naš film završava s pitanjem ‘Kakvi ćemo mi biti i kakva će ova zemlja biti za 25 godina?’ U filmu nudimo i jednu drugu rečenicu, posljednju u filmu, koja glasi: ‘Mi smo oni koje smo čekali’. Mislim da je to osnovna istina koju svatko od nas mora osvijestiti i pronaći snagu u sebi, kako bi se zauzeo za sve ono što smatra pravednim. Naši akteri u filmu su ljudi koji ne odustaju, ukazuju na nepravdu i pokušavaju je ispraviti. To su male i pojedinačne svakodnevne pobune. Ipak, ne zaboravimo da tako sve promjene i počinju – s malim koracima.”

Na skorašnju projekciju u Sisku autobusom ćete dovesti i protagoniste filma?

V.V.: “Da, organiziran je autobus koji će prevesti članove ekipe i protagoniste na premijeru filma u Sisku. Nakon projekcije je planiran razgovor protagonista i ekipe s publikom. Premijera u Sisku zapravo otvara niz projekcija koje planiramo u dogovoru s nezavisnim kinima. Namjera  nam je da ovaj film koji govori o posljedicama privatizacije, dođe do što većeg broja gledatelja. Time ćemo se ozbiljno pozabaviti u danima i mjesecima koji nam predstoje. Veseli me da dokumentarac, iako se bavi teškim temama, ipak u sebi sadrži dozu humora. Neki ljudi koji su film gledali na pretpremijeri, rekli su mi da je on zapravo tragikomedija. Zvuči logično jer se i veliki broj hrvatskih građana tako osjeća, kao da živi u tragikomediji.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here