Ne odstupajući od uspostavljene politike pristupačnosti programa i fokusa na društveno relevantne teme kao posljedice inherentne angažiranosti, Human Rights Film Festival neosporno je najspecifičniji zagrebački festival. Ravnomjerno doziranje filmskih formata koji će potaknuti refleksivno nadilaženje naizgled samorazumljivih obrazaca, pa sve do hermetičnih filmskih eksperimenata (kad je u pitanju dokumentarna forma, slična ostvarenja na granici žanrova u javnom su prostoru manje vidljiva), HRFF-ova je konstanta, ove godine nadopunjena i dodatnom dimenzijom u suradnji s Revijom malih književnosti. Programom “Sjedinjene države Levanta” otvoren je prostor za tradicionalno podzastupljene neeuropske književnosti, nadopunjujući se pritom ipak prisutnijim filmovima bliskoistočne problematike i konotacijama na zapadna društva u cjelini.

Svaka bi procjena filmskog programa bila neproduktivna ignoriranjem intencije vidljive već samim nazivom festivala; sukladno tome, i ovogodišnja službena dokumentarna selekcija balansirala je između ostvarenja čija tema posjeduje dovoljno snage da neinventivni filmski postupak u percepciji gledatelja učini sekundarnim, dok s druge strane nisu zanemareni niti filmovi samosvjesnog autorskog izričaja. Provodna linija i samouspostavljeni okvir, kao prostor manifestacije heterogenih pristupa filmskom mediju, jest zahtjev za novim čitanjem sveprisutnih fenomena, oslanjajući se pritom na receptivnu moć same publike. Utoliko je legitimno naizgled samodostatne formate procjenjivati kroz komunikacijsku prizmu, koja će se očitovati kroz prekid konvencije ili pomak u percepciji. Ako slične tendencije kod autora intuitivno i pretpostavimo, drugo je pitanje jesu li one funkcionalno realizirane. 

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pitaš li se tko je pucao?”

Naš osvrt ograničit će se na neke od prikazanih filmova ovogodišnjeg glavnog dokumentarnog programa 15. Human Rights Film Festivala (Zagreb i Rijeka, 4. – 10.12.), koji su estetski ili problemski barem u nekom segmentu bili poticajni za analizu. Krenimo najprije s filmom američkog autora Travisa Wilkersona, “Pitaš li se tko je pucao?” / “Did You Wonder Who Fired the Gun?” (2017. | ), gdje se publika tretira na način bliži performativnom negoli filmskom mediju. Sav se potencijal nužnosti publike za transponiranje filmske situacije u uvijek nova okruženja, s drugim (ali u suštini jednakim) ljudima, međutim, gubi u neoriginalnom problematiziranju kolektivne krivnje i prešutnog prihvaćanja netolerantnih i represivnih društava. Ne ponudivši više, od kroz različite umjetničke medije nebrojeno puta ispitane tendencije tzv. pasivnog građanina, Wilkerson rasistički slučaj iz vlastite obitelji pretvara u univerzalnu osudu društva, podijeljenog na segmentirane individue bez jasne kohezije koja bi naznačila svu kompleksnost promatranih odnosa. Prevladavajuća kolažna tehnika i jednoličan narator u offu, pritom i na tehničkoj razini film čine naprosto prosječnim uz nerealizirane ambicije aktivnog angažmana treće strane, samih gledatelja.

Na tematskom je planu HRFF pokrio širok dijapazon aktualne društvene problematike, od dokumentiranja graničnih egzistencijalnih stanja, pa sve do neuralgičnih političko-društvenih točaka. Na formalnoj razini, onoj realizacije filmskog djela, ovogodišnje izdanje obilježeno je suvišnošću postupaka i estetskom bezidejnošću. Iako prisutnost cijenjenih redateljskih imena i filmova značajnih festivalskih uspjeha ni ovaj put nije izostala, u mnoštvu prikazanih dokumentarnih filmova teško je odabrati ostvarenja koja se izdvajaju metodom obrade sadržaja ili pristupom cjelini filmske slike. 

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bez naslova”

Možda i najbolje ostvarenje ovogodišnjeg HRFF-a, samozatajno je, nepretenciozno i u osnovi jednostavno bilježenje putovanja, bez čvrste okosnice, čiji je rezultat esejistički i na asocijativnom principu zasnovan film “Bez naslova” / “Untitled” (2017. | ★ i 1/2) Austrijanca Michaela Glawoggera i montažerke Monike Willi, koja je po redateljevoj smrti film i dovršila. Odabravši egzotične destinacije (u što se uklapaju i zemlje Balkana), Glawogger dokumentira impresije, pozitivno/negativno intonirana obilježja zajednice, ali i prizore bliske stereotipnoj predodžbi zapadnjaka, što se očituje kroz melankolične kadrove gotovo negativne fascinacije. Na gledatelju je, pak, da propita zablude ili položaj koji u iskonstruiranoj konstelaciji sam zauzima. Glawogger na početku ističe želju za snimanjem filma lišenog teme ili određenog trajanja, podudaran sa znatiželjnim okom promatrača. To je oko ipak vođeno pomno isplaniranim kadrovima, kamerom koja se od detalja razvija u studiju zajednice, da bi vrhunac dosegla totalima okoline, neophodne za nadopunu razumijevanja viđenoga. Naravno da je naknadna intervencija Monike Willi odgovorna za montažne odluke u ostvarivanju dinamike, dok se smjenom kadrova, utemeljenoj na približnoj istovjetnosti motiva, oblikuje gruba struktura filma. Zanimanje za individualni pokret i njegovo naknadno uklapanje u zajedničke rituale, “Bez naslova” čini antropološkom studijom, kojoj popratni tekst u offu ubrizgava dodatni impuls lirskog karakternog goriva.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Gospođa Fang”

Još jednu studiju antropološkog karaktera, ovaj put tretman smrti u zajednici, donio je najnoviji film kineskog dokumentarista Wanga Binga, “Gospođa Fang” / “Mrs. Fang” (2017. | ★ i 1/2). Svojevrsni prolog, bez suvišnih eksplikacija, dugim kadrovima u fokus pažnje postavlja stariju kinesku poljoprivrednicu Fang Xiuying – gospođu Fang, oboljelu od Alzheimerove bolesti. Naglim prijelazom Bing nas zatim suočava sa svakodnevicom iste žene, godinu dana kasnije, ali sada već u terminalnoj fazi bolesti. Suptilno zauzevši mjesto jednog od promatrača, kamera prati bolesnicu iz perspektive neprekidno nadirućih članova obitelji. Krupni planovi gospođe Fang kontrastirani su polutotalima i totalima obitelji, dok izlasci u eksterijer označavaju normalizaciju procesa umiranja. Koliko god kamera bila nametljiva, konstruiranjem distance prema bolesnici izbjegnut je eksploatacijski odnos, a sama smrt je demistificirana. Bingovo zanimanje za socijalnu stvarnost, iako naoko potisnuto u drugi plan, suptilno se otkriva fokusom na posjetitelje koji dolascima, odlascima i razgovorima unose paralelnu realnost; usporedne linije redateljeva interesa sastaju se u odnosu prema bolesnici. “Gospođa Fang” ipak ne spada među uspjelija Bingova ostvarenja – unatoč uspjelim prizorima iz ruralne kineske svakodnevice, ipak se ne kompenzira zamor koji proizlazi iz statičnih kadrova bolesničke sobe.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bez zaklona”

Dva populistička ostvarenja, prilagođena zahtjevima šire publike, filmovi su bliskoistočne problematike, “Bez zaklona” / “Nowhere to Hide” (2016. | ★★★★ i 1/2), norveško-švedska koprodukcija Iračanina Zaradashta Ahmeda; i “Grad duhova” / “City of Ghosts” (2017. | ) Amerikanca Matthewa Heinemana. Ipak, oba su filma specifična, unoseći prijeko potrebnu promjenu perspektive (“Bez zaklona”) ili autentične snimke iz ISIL-ovog uporišta Rake u slučaju Heinemanovog dokumetarca. “Bez zaklona” – najbolji dugometražni film prošlogodišnje IDFA-e – tako pretvara protagonista, medicinskog tehničara iz Iraka, u aktivnog snimatelja, pred čijom kamerom svjedočimo profesionalnom i životnom putu, koji se od objektivnog izvještavanja o iračkoj svakodnevici obilježenoj ratnim stradanjima, transformira prema osobnoj priči o izbjeglištvu. Zahvaćen ratnim zbivanjima, glavni protagonist Nori Sharif razapet je potragom za sigurnošću i osobnim učešćem. Autentičnim snimkama, rezultatu produktivne suradnje redatelja i protagonista preobraženog u suautora, uz stavove sugovornika, koji su, daleko do svakog političkog samoopredjeljenja zatečeni događanjima u zemlji, otkriva se srž svih sukoba – neprekidna egzistencijalna ugroza.

“Grad duhova” s druge strane nosi prepoznatljiv pečat Matthewa Heinemana, najdublje utisnut redateljevom uspješnicom iz 2015. godine, “Zemljom kartela” / “Cartel Land”. Konstruiranje napetosti, izmjena scena aktivnih protagonista i njihovih oponenata, i u ovom slučaju rezultira filmom čiji su prizori na granici dokumentarne uvjerljivosti. Ipak, tematizacija slabo poznate skupine aktivista “Raku kolju u tišini” (“Raqqa is being slaughtered silently”), u borbi protiv propagandne mašinerije ISIL-a, uz ubacivanje izvornih snimaka života pod ISIL-ovskim terorom, “Grad duhova” čine relevantnim ostvarenjem.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Rizik”

U skladu s autoričinim prijašnjim radom, Oscarom nagrađenim “Citizenfourom” (2014), jest i posljednji film američke istraživačke novinarke Laure Poitras, “Rizik” / “Risk” (2016. | ). Oslanjanje na karizmatičnog protagonista upletenog u raskrinkavanje političkih intriga, ovaj put, međutim, nije u stanju potisnuti neinventivne filmske postupke proizašle iz bliskosti sa stilom tzv. novinarskog dokumentarizma. Osnivač WikiLeaksa Julian Assange prokazan je kao nestabilna ličnost, upitnih političkih stavova i motivacije za djelovanje, stoga se “Rizik” u konačnici prometnuo u ipak zanimljiv eksperiment rušenja medijski posredovane slike heroja modernog doba.  

Eksperimentalno-dokumentarni programski ogranak ovogodišnjeg HRFF-a pokazao se najmanje potentnim, pa je, primjerice, “Dawson City: Zamrznuto vrijeme” / “Dawson City: Frozen Time” (2016. | ) američkog redatelja Billa Morrisona, u startu zaintrigirao potencijalno zanimljivom metafilmskom pričom, sastavljenom od rijetkih kopija nijemih filmova i fotografija koje svjedoče o povijesti gradića iz naslova. Međutim, generalno nekoherentna cjelina, potpomognuta predugom, dvosatnom minutažom, naprosto rezultira ponavljanjima i nesvrhovitošću. Pribjegavanje arhivi često je primjenjivan postupak filmova ovogodišnjeg HRFF-a. U potpunosti sastavljen od arhivskih fotografija, nadopunjenih naracijom u pokušaju sažimanja rumunjske povijesti dvadesetog stoljeća, jest i “Mrtvi narod” / “The Dead Nation” / “Tara Moarta” (2017. | ) redatelja Radu Judea. Iako propituje odnos prema prošlosti, cenzuri i prešućenom sadržaju, filmski je medij ovdje pomoćno sredstvo, čije specifičnosti u izlaganju bivaju neiskorištene. Iznimku ovdje čini film “El mar la mar” (2017. | ★★) američkih autora Joshue Bonnetta i J.P. Sniadeckog, otkrivajući mogućnosti manipulacije okolinom sa svrhom naglašavanja imanentnih aspekata dokumentiranog sadržaja. U priči o onima koji prolaze (ilegalni migranti na putu iz Meksika u SAD), “El mar la mar” prati tragove upisane u krajolik, koji njegovu vizuru mijenjaju i obilježavaju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dieste (Urugvaj)”

Dva filma njemačkog redatelja Heinza Emigholza najsamosvjesnija su i najrazrađenija ovogodišnja HRFF-ova djela s gledišta razvoja autorskog pristupa filmskom mediju. Strukturalna i idejna povezanost oba ostvarenja ključ je unutar kojeg ih treba čitati, a hibridni dokumentarni film “Ulični pejzaži (Dijalog)” “Streetscapes (Dialogue)” (2017. | ★ i 1/2) otkriva mnogo od autorove intencije i poimanja filmskog medija. Sve lokacije iz filma “Dieste (Uruguay)” / “Dieste (Urugvaj)” (2017. | ★★ i 1/2) odabrane su tragom modernističke arhitekture. Pomnim kompozicijama istražuje se njihov nastanak, kontekst i suživot s okolinom, a koje višestruko bivaju značenjski obilježene u “Uličnim pejzažima”. Ne samo da filmska ekipa ovaj put zauzima prostor i daje mu nove funkcije, već se i polemika utkana u odnos prema prostoru prenosi na dijalog dvije osobe, u ovom slučaju glumaca koji reprezentiraju suigru autora, okoline i metode djelovanja. Pravilne kompozicije u filmu “Dieste (Urugvaj)” bivaju permanentno narušavane ukošenom perspektivom kadrova, unoseći u gotovo posvećen prostor rušilački moment. Unatoč naglašenoj autoreferencijalnosti i metarefleksivnosti, “Ulični pejzaži” su nedorečeni jer ostaje nejasno je li loša glumačka izvedba, pročišćena ikakve emotivnosti pandan beživotnoj arhitekturi, ekspoze o arbitrarnosti svake reprezentacije ili ipak nepotpuna realizacija, u osnovi zahtjevne podvrste dokumentarnog filma.

Jedini hrvatski dokumentarni film predstavljen u glavnom programu, svjetska premijera “Vremenske bombe” (BADco. / Kava Film / WHW / Platforma 9.81 / Drugo more; 2017. | ), multimedijski je projekt Gorana Sergeja Pristaša i kolektiva BADco., sniman na tri riječke, zagrebačke i splitske lokacije napuštene industrijske arhitekture, tijekom cjelodnevnog projekta naseljavanja tvornica. Film je potrebno promatrati u kontekstu rada kolektiva – istovremeno produkt, ali i integralni dio višestruko određenog projekta. Filmski je medij u ovom slučaju sredstvo propitivanja historijskog realiteta, ali i znak nadirućeg moderniteta koji je uvjetovao promjenu prirode rada, provođenja vremena i industrije. Kolektiv propituje njegovu ulogu danas u definiranju prirode odnosa gledatelja, glumca i izvedbe.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Vremenske bombe”

Od ostalih filmova dokumentarnog programa temom je zaintrigirao film “Mama Colonel” / “Maman Colonelle” (2017. | ★ i 1/2) Kongoanca Dieuda Hamadija, stilom i aktivističkom potkom o policijskoj časnici koja pokušava spriječiti nasilje nad djecom i ženama u Kongu, podsjećajući na filmove velike Kim Longinotto. U redovnu je hrvatsku kino-distribuciju nakon HRFF-ove projekcije pušten film “Ljubavnici i despot” / “The Lovers and the Despot” (2016. | ★ i 1/2), britanski dokumentarac o južnokorejskim supružnicima prisiljenima snimati filmove za režim Kim Jong-ila, u režiji Rossa Adama i Roberta Cannana. Idejno je ovo siromašno djelo, nejasne ambicije, na tragu površnih komercijalnih uspješnica, bez kontekstualizacije ili problematizacije koja nadilazi relativno zanimljivu, no naknadno možda i dorađenu priču o već izlizanoj totalitarnoj dimenziji Sjeverne Koreje.

Sumarno, Human Rights Film Festival i dalje ispunjava zadanu funkciju društvenog korektiva i rasprave o zanemarenim temama. Iako je ovogodišnji dokumentarni program bio možda za nijansu slabiji od nekih plodonosnijih godina, isti i dalje na više razina korespondira i s društvenom stvarnošću, i s tendencijama suvremene dokumentaristike. U svakom slučaju, programski se sadržaj kreira smisleno u skladu s politikom unošenja potisnutog sadržaja u javni prostor. Svaki od prikazanih filmova suvremene fenomene na nekoj od razina dodatno dimenzionira, a činjenica da su pojedina ostvarenja podbacila očito je (i) pitanje suvremene dokumentaristike u cjelini, koja sve teže iznalazi nova umjetnički zadovoljavajuća i svježa rješenja. Ipak, HRFF i dalje ostaje svojevrsna alternativa komercijalno orijentiranim festivalima, godinama uspješno razvijajući senzibilitet publike za manje popularne/prohodne filmsko-autorske vizije, što nije i ne smije ostati zanemariva činjenica.

Najbolji filmovi dokumentarnog dijela glavnog programa 15. Human Rights Film Festivala: 

“Bez naslova” / “Untitled” (★ i 1/2)

“Bez zaklona” / “Nowhere to Hide” (★★★★ i 1/2)

“Dieste (Urugvaj)” / “Dieste (Uruguay)” (★★ i 1/2)

“Grad duhova” / “City of Ghosts” ()

“Vremenske bombe” ()

“El mar la mar” (★★)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here