“Našli smo je opet.

A koga to? – Vječnost.

Val do sunca propet,

More uzneseno.”

Arthur Rimbaud, “Vječnost” (prijevod: Zvonimir Mrkonjić)

Portretiranje umjetnika i umjetničkih djela u filmskom mediju ima bogatu tradiciju, a u našoj se kinematografiji tom temom posebno strastveno i umjetnički uspješno bavio Bogdan Žižić. Njegov je pristup bio pronaći ekvivalent prikazanom u mogućnostima filmskog jezika – govoriti o vizualnim artefaktima pomoću jedinstvenih parametara filmske slike. Jedan od Žižićevih najpoznatijih neverbalnih dokumentaraca, “Pohvala ruci” (1967), posvećen je tako majstoru Ivanu Husu, koji u tišini svoga ateljea izrađuje violine. Naš redatelj cjelokupni proces bilježi nizom vizualno pregnantnih kadrova koji kroz koloplet pomno odabranih detalja grade višedimenzionalnu sliku svakodnevice tog zanata.

U filmu “Jutro čistog tijela” (Zagreb film, 1969.) Žižić opet bez suvišnih riječi odaje svojevrsnu počast ruci, usmjeravajući kameru ka još jednom umjetniku koji samo svojim prstima stvara i rastvara čudesne svjetove – poznatom suvremenom hrvatskom kiparu Franu Kršiniću (1897. – 1982.). Za razliku od “Pohvale ruci” i glavnog protagonista unutar vlastitog ateljea, Žižić u “Jutru čistog tijela” daleko apstraktnije i odvažnije pristupa zadatku, zahvaljujući ingenioznom scenariju iz pera najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića, kojem “Jutro” predstavlja jedini izlet u filmske vode. Žižić je u pjesniku Korčulaninu našao optimalnog suradnika za prikaz najvećeg korčulanskog kipara rodom iz Lumbarde. Na ovom su otočkom mjestašcu, saznajemo iz natpisa na početku filma, starogrčki kolonisti prije više od dva milenija otvorili prve kamenolome na Jadranu. Nakon okamenjene faktografske crtice iz uvoda, natpis oživljava kroz interpretaciju o Franu Kršiniću i njegovoj presudnoj dječačkoj vezi s rodnim krajem koju je neprekidno razvijao i produbljivao.

Žižić upravo na toj dubinskoj povezanosti umjetnikovih skulptura i struktura te kamene teksture Kršinićeva rodnog krajolika, zasniva vizualnu koncepciju svojeg filma. Uvodni kadar horizontalnog plova kamere vizurama uljane pučine i razbacanim obrisima raštrkanih otočića, redatelj nadograđuje krupnim planom kiparova lica čije duboko usađene oči i dalje znatiželjno promatraju svijet, godinama unatoč. Žižić i Dragojević vraćaju nas zatim pučini vječnog plavetnila i nepromjenjivih krajolika kao izvorišnim točkama Kršinićeve inspiracije. Ne i jedinima jer ubrzo krećemo u potragu za prirodnim otočnim vizurama izboranima suživotom mora i kamena – sve kako bi u konačnici iznašli unutarnji motivacijski otisak stvaralaštva velikog kiparskog umjetnika. Kamera se približava gotovo dječjoj igri vala na ovalnim oblicima vjekovima oblikovane kamene obale, kamenoj kući s pogledom na pučinu, surovoj goleti stijene u kamenolomu… Sve su ove slike oživljene neprestanim vožnjama kamere prema naprijed kojima Bogdan Žižić želi prodrijeti s druge strane korčunalnskih krajolika, i konačno doznati ljubomorno čuvanu tajnu jednog umjetničkog nadahnuća.

Provevši nas kroz mikro i makro vizure rodne mu Korčule, Žižić i Dragojević u drugoj polovici filma prikazuju Kršinićeve mramorne ženske aktove nevjerojatno pročišćene forme, koje sublimiraju paradoksalne mogućnosti kamena u emulaciji mekoće i putenosti ljudskog tijela. Kadrovi skulptura snimljenih na neutralnoj pozadini popraćeni su, osim decentnom glazbom Tomice Simovića, i zvukovima opraštanja mora od kopnene ljubavnice. Ova se veza naglašava i montažnim spajanjem skulptura s kadrovima kamene obale. Kako “Jutro čistog tijela” odmiče prema kraju, tako se Žižićevi filmski planovi i dalje uporno izmjenjuju, tvoreći harmoničan unutarnji ritam koji bešavnom sintezom širih planova i minucioznih detalja tvori konačni filmsko-umjetnički portret pojedinca odgovornog za odgoj čitavog niza domaćih kipara. Završnica filma pripada povratku iskonskom motivu pučine posoljene otocima po kojem kamera klizi vjernom upornošću, sve u potrazi za odgovorima onkraj opipljivog. Pejzaž obilježen kamenom, morem i suncem opet biva usidren u detaljima Kršinićevih očiju i ruku koje su se njime napajale u jutrima čistog tijela, porodivši oble tragove našeg trajanja.

“Jutro čistog tijela”

  • Režija: Bogdan Žižić
  • Scenarij: Danijel Dragojević, Bogdan Žižić
  • Kamera: Oktavijan Miletić
  • Montaža: Katja Majer
  • Glazba: Tomica Simović
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1969.
  • Trajanje: 8 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here