Iza splitskog filmskog snimatelja i redatelja Borisa Poljaka gotovo je trideset godina uspješne, nimalo naivne karijere. Poljak je rođen u Splitu 1958. godine gdje i danas živi, a u najluđem gradu na svitu završio je gimnaziju i apsolvirao pravo. Osamdesetih godina pod vodstvom legendarnog Ivana Martinca sudjeluje u radu Kino kluba Split, a aktivan je i kao organizacijski kotačić nekadašnjeg Sabora alternativnog filma u Splitu, odnosno Međunarodnog festivala novog filma u Splitu. Karijeru uspješnog profesionalnog i nagrađivanog snimatelja započinje početkom devedesetih, snimivši dosad šezdesetak kratkometražnih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, dvjestotinjak glazbenih spotova te tri igrana filma dugog metra, od kojih je “Pismo ćaći” (2012) Damira Čučića osvojilo Veliku Zlatnu arenu Pulskog filmskog festivala. Poljak posljednjih dvadesetak godina radi i kao predavač na radionici kamere u Školi medijske kulture “dr. Ante Peterlić” u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, a isti posao obavlja i u matičnome Kino klubu Split.

U domovini iznimno cijenjen direktor fotografije, Poljak u posljednje vrijeme gradi karijeru i kao sve zapaženiji redatelj i dokumentarist. “Autofocus” (Milva film i video, 2013.) o selfie-turistima ispred ninske crkvice svetog Nikole iz 12. stoljeća, katapultirao je Splićanina u stratosferu najzapaženijih hrvatskih dokumentarista, nagradno poharavši domaće i ugledne međunarodne filmske festivale (glavne kratkometražne nagrade na Karlovim Varima i Visions du Réelu).

Neslužbeni kralj hrvatske dokumentarne opservacije, kako mu tepamo na Dokumentarnom, svojim je najnovijim dokumentarcem, ops-draguljem sa splitskih Bačvica, “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.), okončao Mediteransku trilogiju započetu još sa “Splitskim akvarelom” iz 2009. godine. Okončao, trijumfalno, nego kako, najprije na uglednom 63. Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu, a zatim i glavnim lovorikama na nedavno završenima, 26. Danima hrvatskog filma. U međuvremenu su “Oni” došli do titule Najboljeg domaćeg filma 15. Tabor Film Festivala, a trenutno HR-dokumentarac br. 1 tekuće godine otplovio je i prema službenoj natjecateljskoj konkurencij kosovskog DokuFesta (4. – 12.8.).

Foto: Hrvoje Krstičević

Splitski filmski umjetnik na “Oni samo dolaze i odlaze” surađivao je sa svojim vječnim montažerskim partnerom u zločinu, Damirom Čučićem. Uobičajena suradnja – uobičajene nagrade, sve je to postalo pomalo dosadno predvidljivo. Predvidljiva, međutim, nije bila vreća briga koja je snimanje filma produljila za pune dvije godine. “Oni samo dolaze i odlaze” do javnosti su mogli doprijeti još 2014. godine. To, međutim, nije bilo moguće zbog birokratskih problema sa ZAMP-om oko prava na Cohenovu pjesmu “Hallelujah“ koje se Poljak nipošto nije htio odreći (“Nešto smo snimali i zatim sam ugledao dvoje stranaca kako pjevaju Cohena. Poslao sam tonca da ih snimi, a pošto se radilo o zatečenoj stvari, pjesmi koja odgovara temi filma, nisam htio odustati od nje”).

Opišite nam malo stvaralački proces iza “Oni samo dolaze i odlaze”.

“Film u današnjem obliku originalno nije trebao tako izgledati. Prva ideja bila je snimiti samo starije ljude koji svako jutro ljeti šetaju po plaži Bačvice. Plaža mi je blizu kuće, pa sam uspio vidjeti taj nadrealni prizor njihova hoda lijevo-desno koji mi se jako svidio. Vizualno mi je to izgledalo dobro, stoga sam odlučio napraviti film. Nikada ne ulazim prebrzo u njegovo snimanje, treba mi puno vremena za sazrijevanje ideje. Išao sam stoga najprije raditi probne snimke, vidjeti postoji li dovoljno materijala za potencijalni film. Uz spoznaju da sve dobro izgleda, želio sam dobiti i odgovor trpi li film dvadeset minuta trajanja bez naročite dramaturgije.

“Zatim sam shvatio da ti ljudi na plažu dolaze sve ranije i ranije. Kako su oni dolazili ranije, tako sam i ja počeo ustajati u istom ritmu. Počeo sam na Bačvice dolaziti u samu zoru. Ubrzo mi je postalo jasno da osim starijih ljudi koji šetaju plažom, postoji i drugi svijet. Oko plaže se, naime, nalaze razni klubovi i kafići koji rade do četiri sata ujutro. Ljudi kojima nije dosta zabave, nakon kraja radnog vremena nastavljaju se veseliti na samoj plaži. Kako se tu događaju različite situacije, uvidio sam konačno sklapanje svojih filmskih kockica – dobio sam zgodnu metaforu cijele priče, prijelaza između noći i dana, mladih ljudi koji žive svoj život i starijih koji ujutro šetaju Bačvicama.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Autofocus”

Kolegica Višnja Vukašinović napisala je odličan tekst o Mediteranskoj trilogiji Borisa Poljaka, koju još osim “Oni dolaze i odlaze” sačinjavaju “Splitski akvarel” i “Autofocus”. Po čemu se ovaj posljednji film razlikuje od prethodna dva?

“Ovdje možemo govoriti o nekom ciklusu, nakon ‘Splitskog akvarela’ i ‘Autofocusa’. Radi se o stilski dosta bliskim filmovima. I ja radim uvijek na sličan, opservacijski način. Ne režiram upravljajući određenim radnjama, već sam uvijek izmaknut, promatram s distance. Prva dva filma su prenosila atmosferu, dok ‘Oni samo dolaze i odlaze’ ipak nose i određenu poruku. To je glavna razlika među njima.”

Trilogija je planirana svjesno, s namjerom?

“Filmovi nisu mišljeni na taj način. Završivši ‘Akvarel’ mislio sam da je to – to. Nakon ‘Autofocusa’, razmišljajući o trećem filmu, shvatio sam da bi to mogla biti trilogija. Ipak, nije bilo opterećenja tom idejom. Znao sam jedino da ih stilski želim raditi na isti način. Svakom filmu pristupao sam kao zasebnom djelu, bez razmišljanja o njihovom uklapanju u tu zamišljenu trilogiju.”

Boris Poljak već neko vrijeme egzistira kao kralj domaće dokumentarističke opservacije. Što Vas toliko privlači toj filmskoj formi?

“Iskreno, ne znam. Snimatelji su valjda po samoj prirodi posla – promatrači. Karakterno sam isti takav čovjek, volim gledati oko sebe, promatrati i ne utjecati previše na događaje. To je moj karakter, doživljaj ovog svijeta.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oni samo dolaze i odlaze”

I ljudi?

“Nisu uvijek ljudi u pitanju. Trenutno, recimo, pripremam novi film gdje ljudi uopće neće biti prisutni. Mene zainteresira određena situacija. Ljudi me zapravo ne zanimaju karakterno, pojedinačno, već situacijski. Zato je u mojim filmovima uglavnom prisutna distanciranost, bez krupnih kadrova. Zanimljiv mi je prostor, interakcija ljudi s njime. Kad snimam svoje filmove, više sam redatelj nego snimatelj. To uvijek govorim. Snimajući za druge, moj snimateljski ego više pažnje posvećuje određenim detaljima. Razlog je jednostavan: snimanje mi tada predstavlja jedinu preokupaciju. Kod vlastitih filmova, snimatelja u sebi išamaram, kažem mu: ‘Ti si ovdje kako bi napravio film, ne snimao neke svoje lipe slike.’ Dosta je to čudno. Recimo, da sam ovakav film radio za nekog drugog, vjerojatno bih napravio bolju fotografiju, uložio mnogo više truda. U tom smislu, mislim da sam u ‘Oni dolaze i odlaze’ ukrotio vlastiti snimateljski ego.

“Imali smo mi puno više materijala, mogli smo napraviti film od sat vremena bez problema. No kad krenete u montažu, gledate snimljeni materijal, slažete ga… Uvodni dio filma nije bio problematičan. Tu smo zbog bogatstva događaja pred kamerom bili sigurni s materijalom. Morali smo čak izbacivati puno sekvenci. Najteže je bilo napraviti prijelaz između starih i mladih protagonista. Radilo se o najopasnijem dijelu filma, prijelaznim, zajedničkim kadrovima koji se isprepliću. Mislim da smo na kraju uspjeli, ali tu smo zaista i potrošili najviše vremena.”

Dolaze li “Oni dolaze i odlaze” s konkretnom porukom? Što je dokumentarni pisac ovim filmom htio poručiti ljudima u mraku?

“Ne znam. Nalazim se u prijelaznim godinama. Više sam s ovima što šetaju, nego s ovima što banče okolo. Nije moj izbor, ali eto, tako to ide. Kao što je rekao John Ford: ‘Kad imam poruku, šaljem je poštom.’ Danas tome služi SMS ili e-mail (smijeh). Rekao bih da je poruka prolaznost života; da publika na neki način istu osjeti u kratkom trajanju filma. To mi je bio jedan od glavnih motiva. Imate mlade ljude u naponu snage koji će za tridesetak godina jednako šetati plićakom kao današnji starci. Kao što ja sad šetam kad me boli noga…” (smijeh)

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oni samo dolaze i odlaze”

Posljednju, vangoghovsku scenu odlaska starijih kupača prema svjetlu, već sada s pravom možemo svrstati u antologiju hrvatske dokumentaristike. Na koji način ste postigli suconkretne kružnice koje poetično spajaju sunce i more? Radi li se možda o postprodukcijskoj intervenciji?

“Ništa nije rađeno u postprodukciji. Sve je originalno snimljeno, bez trikova. Tražeći kuteve snimanja, pronašli smo malu šumicu iznad Bačvica, na uzvišenom. Kako bismo dobili drugačiju vizuru, jedno jutro otišli smo na to mjesto. Neki su ljudi prolazili i dogodio se kontrast svjetlosti i sjene, odbijanje sunčevih zraka od površine mora, kroz borove iglice. Ne mogu tehnički u potpunosti objasniti sam proces. Valjda smo i zbog nesavršenosti videokamera uspjeli dobiti te vangoghovske krugove.

“‘Oni samo dolaze i odlaze’ su na granici hibridnog filma. Kako radim i eksperimentalno-apstraktne filmove, razmišljao sam od tih kadrova napraviti poseban eksperimentalni film. Naravno, s drugačijom dramaturgijom. Na kraju sam ipak popustio – ostavio sam te kadrove u ovom filmu, ipak se radilo o prejakom, upečatljivom kraju.”

Kraju koji zapravo ne znači nužno i onaj životni? Scena je to, gotovo biblijske prirode, koja budi nadu da ipak nešto postoji onkraj svjetlosne duge…

“Interesantno je kako svi promatraju tu scenu na sličan način. I to je u redu…”

Širu sliku kao ljudi još uvijek odbijamo gledati?

“Smatram kako bi ljudi trebali naučiti – gledati. Oni to danas ne čine. Čini mi se da više snimaju selfieje nego što uživaju u ambijentu. Kao snimatelj proputovao sam dosta velik dio svijeta, ali nikad nisam napravio niti jednu turističku fotografiju.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oni samo dolaze i odlaze”

Zašto?

“Zato što me to ne zanima. Zanimljiviji mi je doživljaj svijeta oko mene. Kad radiš fotografiju, ti već razmišljaš kako ćeš je kasnije gledati. Mene prije svega zanima doživljaj prostora.”

Hoćete reći da samim činom fotografiranja/snimanja – svjesnosti same radnje – gubimo autentični doživljaj okoline?

“‘Autofocus’ je dotaknuo tu temu. Živim u Splitu i gledam ljude koji šetaju ulicama i fotografiraju. Uvjeren sam da većinu njih boli briga za Dioklecijanovu palaču. Prioritet je drugima pokazati sebe u takvom ambijentu. Zato i snimaju jedan drugoga… Ljudi su na odmoru i žele uživati, jasno mi je da ih boli briga za sve ostalo. Mene, recimo, fascinira Dioklecijanova palača, pa taj Peristil… I onda dođu turisti pa se snimaju ispred zida. To si mogao napraviti u Norveškoj, Irskoj, Španjolskoj. Nisi trebao dolaziti u Split radi – zida. A opet, shvaćam da im je tada najvažnije uhvatiti sretne osjećaje u tom prostoru. Nije bitna konkretna građevina, već osjećaj.”

Vaš “Autofocus” se prometnuo u jedan od najnagrađivanijih i međunarodno najpriznatijih hrvatskih dokumentaraca u posljednjih dosta godina. Osim profesionalne i osobne satisfakcije, što se u životu Borisa Poljaka promijenilo nakon AF-a?

“Promijenilo se zapravo nije – ništa, apsolutno ništa. I dalje radim s istim ljudima, nemam pretjerano više posla. Stvari su ostale manje-više nepromijenjene u odnosu na razdoblje prije ‘Autofocusa’. S druge strane, autorski kao redatelj ne radim previše. Nisam brz, svake tri ili četiri godine izbacim film. Da, stalno dobijam pozive inozemnih festivala, ali što vam oni vrijede bez novih filmova.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Međunarodni uspjeh osim prestiža filmskim autorima ne donosi dodatne bonuse?

“Zavisi. Neki festivali imaju novčane nagrade. Ja sam s ‘Autofocusom’ imao sreće osvajati nagrade na velikim festivalima, Nyonu i Karlovim Varima, koje su donosile i novčanu satisfakciju. S te strane imao sam neke koristi. Ulascima na ostale festivale žanjete uglavnom profesionalnu satisfakciju za svoj rad. Moji filmovi nisu najpogodniji za televizijsko prikazivanje. To su festivalska ostvarenja, koja se nikada neće vrtiti na HRT-u, ne toliko zbog teme koliko eksperimentalnijeg izričaja ne naročito privlačnog širokim masama.”

Znate li na vrijeme napraviti rez i otpustiti/završiti film, iako niste u potpunosti zadovoljni s određenim detaljima?

“Kad napravite bilo kakvo autorsko djelo, bitno je napraviti odmak, odvojiti se od njega. Morate mu dopustiti samostalan život. Također, svatko ga ima pravo interpretirati na svoj način. Ja to poštujem. Svaki kadar posjeduje mnogo različitih značenja, asocijacija koje vas mogu odvesti u drugom pravcu. Nakon nekog vremena i ja vidim različite aspekte svojih filmova koje možda prije nisam uočio.

“Uvijek morate znati kada napraviti rez. Rekao sam da smo ovaj film jako dugo stvarali. Imali smo problema sa ZAMP-om, dramaturških poteškoća… No, u jednom trenutku morate reći ‘dosta!’ Kad jednom to kažem, stvari su gotove, nastupi uspješno odvajanje od filma. Naravno, nikad u potpunosti niste zadovoljni obavljenim poslom. To je nemoguća misija. Bitno je doći do faze kad možete reći da ste u tom trenutku dali najviše što možete dati. Jednostavno, da svojim potpisom u konačnici stojite iza napravljenoga.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here