Zagrebačka filmska autorica Lana Kosovac kroz svoje udobne tridesete još uvijek ruku pod ruku zasluženo korača s prefiksom mlada i talentirana, premda bi vjerojatno i ona sama što ranije željela apgrejdati XP-e do onih etabliranih nivoa; što ne – i do međunarodno-nagrađivanih. Kosovac je u Zagrebu završila Fakultet političkih znanosti, da bi nakon toga upisala filmsku i TV-režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je magistrirala režiju igranog filma. Njen vrlo dobri dokumentarni kratkiš “Park ljubavi” (ADU Zagreb, 2013.) osvojio je Nagradu publike na 11. Liburnia Film Festivalu, dok je također kratkometražni, igrani film “Mrzim te” (ADU Zagreb, 2013.) proglašen najboljim domaćim filmom 12. Tabor Film Festivala.

U pauzama između dvije filmske klape Kosovac aktivno sudjeluje u radu Kinokluba Zagreb kao PR i voditeljica tamošnje Filmske škole, na kojoj podučava pisanje scenarija i filmsku režiju. Autoričin debitantski dugometražni dokumentarni film “Pomutnje” (Eurokaz / ADU Zagreb; 2016.) svjetsku premijeru doživio je u glavnom programu 63. Pulskog filmskog festivala, a šira publika mogla ga je vidjeti i na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa. Dokumentarac s početnom premisom making ofa kazališne predstave “Pomutnje” po romanu Roberta Musila, “Pomutnje gojenca Törlessa”, te redateljskom palicom ekscentričnog Branka Brezovca, međutim, ubrzo prerasta u punokvrni dokumentarni slajs kaotične stvarnosti glumačkog poziva. U konačnici, “Pomutnje” su katapultirane do stratosfere jednog od najvećih pozitivnih iznenađenja filmske godine dva nula nula šest u Hrvata.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pomutnje”

Sam film ipak nije izmaštala Kosovac već joj je redateljsko žezlo uručeno zaobilaznim putem: producentica filma i predstave, Gordana Vnuk, predložila je Borni Baletiću, dekanu ADU-a, ideju o snimanju filma, točnije dokumentarca o nastajanju predstave čije će uloge popunili studenti glume na ADU-u. Kosovac je u vrijeme početne ideje još studirala na filmskom odsjeku pa je kuglica ubrzo doteturala do polja s njenim imenom. 

Da je cijeli proces bio lagana šetnjica po parku ljubavi – i nije. Kosovac je “Pomutnje” počela snimati u proljeće 2014. godine, okončavši montažu nedugo prije početka prošlogodišnje Pule. Dakle, osamstotinjak dana filmskog i umjetničkog procesa, kaosa na snimanju, problema s nabavkom opreme i produkcijskih gluhih telefona – za film koji ni sama autorica, dok nije sjela za montažni stol, nije znala kako će u konačnici ispasti. Učiš, sazrijevaš i napreduješ dok si živ – ukoliko imaš sreće; srećom drugom, višegodišnji trud redateljice i cjelokupne filmske ekipe ipak je nagrađen, nastupom na većini najrelevatnijih HR-festivalskih smotri. Važnije dosta manje, ali i u srcu glavnoga urednika Dokumentarnog nam svagdanjeg.

Sljedeći korak za Lanu Kosovac? Film, naravno, ako se pita L.K. – igranog roda: Naravno da bih voljela snimiti dugometražni igrani film, ali tek sam u fazi razvoja ideje i pisanja scenarija. Podijeljena sam između dokumentarnog i igranog filma, iako doista uživam snimajući dokumentarce. U sljedećem mi je želja pokriti nešto osobniju tematiku, moje intimno, obiteljsko, o čemu razmišljam već duže vrijeme, ali čekam pravi trenutak da sazrije.”

Prije početka intervjua rekla si da su “Pomutnje” obilježili kaotični uvjeti snimanja?

“Radilo se o takvom tipu filma gdje ja kao redateljica nisam od početka imala razrađen koncept. Doslovce sam uletjela u cijeli projekt – ‘dođi sutra i počni snimati’. U početku nisam znala gdje će me sve to odvesti, tek da ćemo pratiti nastanak jedne predstave. Nisam jedino htjela snimati klasične intervjue. Željela sam raditi opservacijski dokumentarac. Ta svojeversna kaotičnost, čini mi se, vidljiva je u samom filmu koji jest razbarušen. S druge strane, u njemu se iščitava i kreativnost nas studenata – svi moji suradnici bili su studenti, i to treba posebno naglasiti. Pritom se režijski na filmu dosta radilo u samoj montaži. Proveli smo u njoj oko dvije godine, naravno s pauzama. Nakupilo se ukupno preko sedamdeset sati materijala pa smo u montaži dramaturški pokušali oblikovati film; odgovoriti na pitanje o čemu je zapravo ovaj dokumentarac.

“Imala sam, priznajem, osobne dileme hoće li na kraju išta biti od samog filma: radimo li tek making of ili ovdje ima safta za pravi dokumentarni film. Prisutan je bio i problem s propuštanjem važnih događaja, bitnih za film. Dešavalo se da nismo bili pozivani na sve probe ili ne bismo bili obaviješteni o dramatičnim događajima zbog procjene produkcije kako to nije bitno za film. Mi, naravno, nismo mogli biti prisutni na probama non-stop. Problema je bilo i s nabavkom opreme za snimanje – Akademija nam više nije htjela posuđivati opremu pa smo se snalazili na različite načine. U stvari, ispada kao da su svi htjeli da snimimo nekakav film, ali po njihovim uvjetima. Mi smo to na kraju preokrenuli na svoju stranu i napravili film kakav smo zamislili i htjeli. Moram istaknuti da je ovaj dokumentarac rezultat i cijele filmske ekipe koja se zaista pretrgala u cijelom procesu: koscenarista i izvršnog producenta Matije Drnikovića, montažerke Urše Vlahušić, snimatelja Eme Giunio i Svena Mihaljevića, montažera zvuka Tihomira Vrbanca te skladatelja Bojana Rokvića.”

“Pomutnje” zapravo govore o…? Znaš li danas točan odgovor na svoja nedokučiva stremljenja prije prve klape?

“(smijeh) Uvijek mi je teško analizirati vlastite filmove. I na fakultetu mi je to predstavljalo problem kad sam morala sažeti radnju. Najteže je svoj rad podvrgnuti analizi jer gledatelj je taj koji na osnovu osobnog doživljaja filma donosi vlastite impresije i zaključke. Rekla bih da ‘Pomutnje’ govore o međuljudskim odnosima za vrijeme zajedničkog stvaranja određene vrijednosti. Imate, dakle, našu ekipu koja pokušava napraviti film, ali i onu drugu koja radi istu stvar sa svojom predstavom. Pritom se susreću s različitim preprekama i ne odustaju.”

Da ste napravili odličan posao, svjedoči i ulazak u službeni program Pulskog filmskog festivala. Svjetska premijera za rod koji Pulu dugi niz godina nije mogao sanjati ni na razglednici. Kao mladoj autorici, koliko ti je značio ulazak u službeni program najvećeg hrvatskog filmskog festivala?

“Vijest o uvrštenju filma u nacionalni program doživjela sam kao iznenađenje. Iskreno, nisam to očekivala s obzirom da je Pulski filmski festival pretežito fokusiran na dugometražni igrani film. Upravo nas je ulaznica na Pulu natjerala da film finiširamo i montažu privedemo kraju, stavimo točku na tu rečenicu. Osobno mi je bila velika čast sudjelovati na Pulskom filmskom festivalu, uvažavajući tradiciju istog i filmove koji su na njemu prikazani tijekom godina.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pomutnje”

Pobliže si, insajderski, u ove dvije godine upoznala glumački svijet. Ima li on dodirnih točaka s redateljskim?

“Snimajući ‘Pomutnje’ prvi put sam se susrela s profesionalnim kazališnim svijetom. Prije toga nikad nisam prisustvovala glumačkim probama, iako imam iskustva iz kazališnog amaterskog svijeta. Svojedobno sam s prijateljima vodila amatersku kazališnu skupinu. Nezahvalno je uspoređivati redateljski i glumački poziv, pogotovo jer se ovdje radi o glumcima studentima bez previše iskustva koji tek kreću u taj kaotičan svijet. Mi koji o njemu i ne znamo previše, doznajemo koliko je teško napraviti jednu predstavu, naročito kad osvijestite njenu produkcijsku zahtjevnost. Glumački i redateljski posao jako je nesiguran. Svi oni susreću se s različitim pitanjima i dvojbama. Nešto od toga nazire se i u ‘Pomutnjama’. Taj cijeli mikrosvijet možemo prenijeti i na višu razinu, na sve nas koji sudjelujemo u filmskoj industriji, živimo kao honorarci… Nesigurnost je riječ koja nas sve zajednički spaja.”

Scena u kojoj kameru okrećeš prema sebi i svojoj umornoj i frustriranoj filmskoj ekipi zanimljiva je iz cijelog niza razloga. Možeš li elaborirati motivaciju takvog metafilmskog čina?

“Misliš na scenu u Grožnjanu? Snimila sam je u trenutku samopropitivanja: ‘Što mi uopće radimo?’ Paralelno s glavnim snimanjima, snimala sam i videodnevnik u kojem sam prepričavala naše poteškoće, konkretno koprodukcijske. Cijelu tu priču na kraju nisam uvrstila u film jer se nije uklapala u ton samog dokumentarca. Međutim, grožnjanski dio filma opisuje kaotičnost situacije – niti smo znali za koga uopće radimo film, tko će biti producent… ADU nas se u jednom trenutku praktički odrekao jer nismo smjeli posuđivati kamere pošto se nije radilo o projektu Akademijinog studenta, odnosno nije bio moj nastavni film… Zatim su nam rekli da tražimo vanjskog producenta; ma, bilo je masu sličnih kaotičnih situacija. Oko situacije s opremom pomogao nam je na kraju profesor Nenad Puhovski, što smo uvrstili kroz grafički prikaz korespondencije mailovima.”

Foto: Hrvoje Krstičević

Za razliku od “Pomutnji”, “Park ljubavi” nije isporučivao slične logističke zavrzlame. Radi se o različitim filmovima, pretpostavljam i produkcijski neusporedivim projektima?

“‘Pomutnje’ zaista jesu različit film od ‘Parka ljubavi’. Ipak, kroz oba filma provlači se nit odnosa među ljudima. Ljudi me zapravo najviše zanimaju, kao i ta mikrorazina, stvari sakrivene u čovjeku koje on možda neće odmah na prvu pokazati. Najprivlačnije mi je upravo doprijeti do stvari koje potiskujemo ili ih se bojimo pokazati i izreći.”

Redatelj Branko Brezovec – koliko smo kao gledatelji uspjeli primijetiti – čovjek je nemalog ega i zahtjevnih zanatskih apetita. U filmu nije prikazan kao klasični negativac, ali da je postojao zategnut odnos između njega i glumaca – jest. Jesi li se suočavala s pritiscima za izbacivanjem pojedinih nelaskajućih scena, konkretno od strane B.B.-a?

“Nije bilo cenzure, kako od strane producenata, tako niti od Branka Brezovca. Brezovec nije tražio izbacivanje bilo kakvih kadrova, ali jest izrazio svoje mišljenje o viđenom. A autocenzure? Možda nesvjesne, jer sam se trudila pronaći ravnotežu u portretiranju samih likova. Nisam željela oslikavati nikoga previše pozitivnim ili negativnim bojama. Mislim da se iz filma sve da iščitati.

“Jedna od ključnih scena u filmu tiče se glumca Adriana koji u jednom trenutku govori kako su se kolege i on naučili postaviti za sebe te da se za svoja prava treba izboriti. Oni su upravo to i shvatili u cijelom procesu nastanka predstave. Do istog zaključka došli smo i mi stvarajući ovaj dokumentarac.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here