“Potrebno je živjeti samouvjereno gledajući.”

– Tom Gotovac

Za velikog Toma Gotovca (1937. – 2010.), čiju osamdesetu obljetnicu rođenja slavimo ove godine, sve je bio movie. A što točno jest film samouvjereno nam je razložio već svojim drugim radom u ovom mediju – programatskom “Prijepodnevu jednog fauna” (u samom filmu naslov se navodi kao “Prije podne jednog fauna”) kojeg je Gotovac osmislio, napisao i režirao te ga uz pomoć Vladimira Peteka snimio u produkciji Kinokluba Zagreb davne 1963. godine.

Film se sastoji od tri ravnopravne sekvence od koje je prve dvije snimio Vladimir Petek, a treću sam Gotovac. Ta činjenica dovela je do mogućnosti podjele autorstva, pa kada je film prikazan i potvrđen nagradama za najbolji eksperimentalni film i najbolju zvučnu obradu na Festivalu jugoslavenskog amaterskog filma u Ljubljani 1964., lovorike je pobrao Petek koji je kao navodni autor filma primio nagrade. Nakon toga počinje komplicirana povijest ovog remek-djela u kojoj do danas traje potraga za originalnom verzijom. Istu je Gotovac kasnije značajno promijenio izbacivši iz nje umetnute podnaslove, svakako najvažniji onaj u kojem je sadržan njegov cjeloživotni umjetnički kredo: “Potrebno je živjeti samouvjereno gledajući.” Tu prvotnu verziju kasnije će rekonstruirati Gotovčev prijatelj Slobodan Šijan, a upravo u njegovom beogradskom stanu oko 1971. godine Gotovac radi novu verziju filma. Bio je to za svestranog zagrebačkog umjetnika rodom iz Sombora tipičan modus operandi – svoje radove Gotovac je redovito mijenjao shvaćajući ih kao forme u vječnom nastanku.

Gotovac nije samo živio movie stvarajući, već i gledajući ga, pa i glumeći naslovne ili ključne uloge u najvažnijim ostvarenjima jugoslavenske filmske avangarde: Zafranovićevom “Poslije podne (Puška)” (1966), “Fokusu” (1967) Ivana Martinca te “Plastičnom Isusu” (1971) Lazara Stojanovića. Rado se pojavljivao i u filmovima klasičnije nastrojenih filmaša koji su mu se također divili. Tako je u filmskom jedincu Ante Peterlića “Slučajni život” (1969) ponovio svoji happening “Hap naš” (1967), a u Tadićevu “Ritmu zločina” (1981) sudjelovao u kultnoj sceni incidenta u trnjanskoj krčmi. No, najvažnije od svega, Gotovac je u našu kinematografiju na velika vrata uveo ideje strukturalnog filma i avangarde općenito, i to u isto vrijeme njihova pojavljivanja u velikim svjetskim kinematografijama, a godinama prije nego što su kao takve bile prepoznate i opisane. Gotovac je bio pionir borbe za apsolutnu slobodu filma od diktata sadržaja i narativnosti; apostol ideala diktata forme nad onim što je njome prikazano.

“Prijepodne jednog fauna” strukturalni je film par excellence koji optimalnom estetskom formom manifestno oprimjeruje Gotovčeve umjetničke ideale. Film čine tri sekvence snimljene fiksiranom kamerom, a u svakom idućem prizoru uvode se filmska izražajna sredstva koja nisu prisutna u prethodnom. Pojednostavljeno rečeno, autor istu metodu u svakom idućem ponavljanju varira u odnosu na ono prethodno. Prvi dio filma statični je total terase bolnice na kojoj se odmaraju pacijenti. Nepomična kamera iz daljine bilježi njihovu interakciju u kojoj su prisutni elementi humora koji proizlazi iz sukoba oko ležaljke između dvojice pacijenata. Iduća sekvenca se sastoji od detalja oronulog zida pa kamera sada koristi zum prema naprijed. Treća i posljednja uokvirena je srednjim planom te prikazuje raskrižje s nekoliko stabala, kapelicom i parkiranim automobilom. Kretanje kamere ovdje je dvostruko – sekvenca počinje zumom unatrag, a nastavlja se zumom unaprijed. Također, sada više nije riječ o jednom neprekidnom, već o nizu kadrova koji imaju isti sadržaj, svaki od kojih donosi malu varijaciju odabranog srednjeg plana.

Gotovac, dakle, u tri sekvence prolazi kroz tri filmska plana oplemenjujući svaku iduću pokretom koji prethodna ne sadrži. Sadržajni odabir kreće od dokumentarističkog narativnog isječka zbilje u prvoj sekvenci, do približavnja apstrakciji opservacijom nežive materije u drugoj, dok treća zagleda u naizgled nasumično odabran isječak stvarnosti bez zadanog perceptivnog orijentira. Pritom nam redatelj jasno sugerira kako je ono što vidimo iz nekog razloga važno – Gotovčeva sugestija izvedena je jedinstveno filmskim sredstvima montaže (koja nije prisutna u prve dvije sekvence) i ponavljanjem zuma kamere prema naprijed i natrag koji strukturiraju naš pogled u potragu za smislom, očuđujući sadržaj snimljenog prizora u zagonetku čiji je rješenje u oku promatrača. Treća sekvenca stoga je finale filma jer nas njome Gotovac izaziva na konačno izoštravanje čina gledanja lišenog svih sadržajnih orijentira, suočavajući nas s filmskom zagonetkom naslovljenoj “Što trebam gledati?”

Gotovac nam zagonetku postavlja i na razini zvuka koristeći tada revolucionaran postupak ReadyMade zvučne piste. Tako je podloga prvoj sekvenci zvuk radio-emisije Glenna Millera (cjeloživotne Gotovčeve inspiracije) te zvučni zapis iz Godardova (još jedan od ključnih mu miljenika) tada tek godinu dana starog klasika “Živjeti svoj život” / “Vivre sa vie” (1962). U drugoj sekvenci zvuk je – tišina (sjetimo se suvremenih glazbenih eksperimenata Johna Cagea), a u trećem onaj iz holivudskog filma “Vremenski stroj” / “The Time Machine” (1960) Georgea Pala. Gotovac tako svojom duchampovskom zvučnom pistom u nekoliko minuta premošćuje jaz što dijeli visoki modernizam od komercijalnog filma, a sve pod barjakom kojeg je s ponosom nosio cijelog života –  sloboda filmu, bez obzira na njegovo podrijetlo, ambicije i sadržaj. U strukturiranom zvučnom i slikovnom mikro-univerzumu “Fauna” savršeno je oživotvoren Gotovčev ideal apsolutne slobode za film i sve jedinstveno filmsko. Veličanstvena je to pobjeda čiste umjetničke forme nad entropijom stvarnosnog.

“Prijepodne jednog fauna”

  • Scenarij i režija: Tomislav Gotovac
  • Kamera: Vladimir Petek i Tomislav Gotovac
  • Produkcija: Kinoklub Zagreb
  • Godina proizvodnje: 1963.
  • Trajanje: 9 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.

Komentiraj