Film mlade poljske redateljice Anne Zamecke, “Pričest” / “Communion” / “Komunia” (2016), imao je čast otvoriti nedavno završeno, trinaesto izdanje ZagrebDoxa, najveće dokumentarne smotre u Hrvata. Zameckoj je ovo premijerno stupanje na filmsku scenu, snimivši snažan i upečatljiv portret nesavršene ali ljubavlju povezane obitelji, koju sačinjavaju alkoholu sklon otac Marek, dvanaestogodišnja Ola te koju godinu mlađi, autistični brat Nikodem koji se sprema primiti sakrament pričesti. Kako se majka odselila iz njihovog derutnog i klaustrobičnog stana, mlada Ola prisiljena je na sebe preuzeti brigu o kaotičnom kućanstvu. Usred posjeta nemoćnih socijalnih radnika, bratove bolesti i očinske nemoći, svjedoci smo nasilnog gašenja jednog djetinjstva i preranog ulaska u svijet odraslih kojem ovo mlado biće još uvijek nije doraslo.

Uz studij novinarstva, fotografije i antropologije, Zamecka je završila i DOK PRO program u poznatoj Filmskoj školi Wajda u Varšavi. “Pričest” je svoju svjetsku premijeru doživjela na Filmskom festivalu u Locarnu prošle godine, a u međuvremenu je igrala u Leipzigu (DOK Leipzig), Bratislavi (Međunarodni filmski festival u Bratislavi), Amsterdamu (IDFA) itd.

Do protagonista svojeg debitantskog, opservacijskog dokumentarca, došla je, kaže, takoreći slučajno, hodajući varšavskom željezničkom stanicom. Bilo da se radi o sudbini ili pukoj slučajnosti, Zamecka je planirala snimiti krakometražni igrani film slične, osobne tematike. Upoznavši Mareka, mušku i barem deklarativnu glavu obitelji, kockice brzo dolaze na mjesto. Intuicija joj je govorila da treba slijediti tu priču, a konačan rezultat – jedno od najintezivnijih dokumentarnih iskustava 13. ZagrebDoxa (film osvojio Posebno priznanje u međunarodnoj konkurenciji) – mogli su na zagrebačkom platnu vidjeti i naši gledatelji.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pričest”

Mnogo dokumentarista suočava se sa sasvim predvidljivim problemom financiranja svojih filmova. Kao osoba koja je tek zakoračila na filmsku scenu, jeste li imali sličnih prepreka?

“Zapravo i nisam. Prijavila sam se za financiranje na Poljski filmski institut (Polish Film Institute). Sve je, srećom, prošlo glatko i bez problema. Kad je film već bio u rough cut fazi, otišla sam u Firencu gdje sam susrela Hanka Kastelicovu s HBO Europe. Odmah joj se svidjelo što vidi – HBO je bio unutra, a ja sam time zatvorila cjelokupni budžet. Smatram se sretnom jer nisam imala uobičajenih problema s financiranjem, no ne bih bila nezadovoljna i s nešto više novaca. Ovako sam materijal bila prisiljena snimiti u svega trideset dana. S druge pak strane, upravo zato morala sam biti discipliniranija. Nisam imala luksuz čekanja određenih događaja već sam morala raditi na iznimno preciznom scenariju. Da, vjerojatno bih bila opuštenija, ovako sam ponekad bila prisiljena pritiskati filmsku ekipu i same protagoniste.”

Filmom struji jasan religijski podtekst. Kakav je odnos Poljaka naspram religije i koliko je isti zapravo iskren?

“To je dosta škakljivo pitanje. Devedeset posto poljskih građana izjašnjava se katolicima. Država je danas, međutim, iznimno ideološki podijeljena. Na jednoj strani nalaze se obrazovaniji i materijalno bolje stojeći pojedinci koji naginju ljevici; na drugoj je Poljska B, konzervativnija desna polutka građana razočaranih domaćom politikom i trenutnom ekonomskom situacijom.”

Koliko Vam je – osim evidentno intimističke priče – bilo bitno skrenuti pozornost i na trenutnu društveno-ekonomsku situaciju u Poljskoj?

“Bio mi je bitno, ali nisam željela stavljati naglasak na siromaštvo obitelji. U filmu ste vidjeli orbitiranje raznih neučinkovitih državnih i socijalnih institucija. One predstavljaju sistem koji ne funkcionira. Iste bi trebale pomoći slabijima, loše stojećim obiteljima poput ove u dokumentarcu, no to jednostavno ne uspijevaju. Zato u filmu i ne pokazujemo lica tih ljudi. Oni se uvijek nalaze izvan kadra kao što u stvarnosti isto čini nefunkcionirajući sistem.”

Foto: Jelena Pintarić

U jednom Vašem intervjuu rekli ste da majčina ljubav nije bezuvjetna. Stojite li još uvijek kod iste tvrdnje?

“Naravno da nije bezuvjetna. U ‘Pričesti’ gledamo Olin coming of age, njen prolazak kroz iskustvo ne samo opraštanja od majke, već i majčinskog ideala. Djeca i roditelji žele tu bezuvjetnu ljubav, no ponekad moramo prihvatiti stvarnost bez obzira na našu starost; reći ‘zbogom’ idealiziranoj slici roditelja koji neće uvijek moći biti uz nas. Pitali ste me za majku i njeno odsustvo iz većina kadrova. Da, ona uglavnom nije bila prisutna na snimanju. Bez obzira na sve, Olina majka i dalje predstavlja djevojčičin san kojeg pokušava vratiti natrag…”

Pošto ste diplomirali antropologiju, možete li nam uokviriti Vašu najveću (novu) lekciju o ljudima nakon iskustva “Pričesti”?

“Bilo ih je – mnogo i na svakodnevnoj bazi. Kad bih morala govoriti o konkretnim lekcijama, rekla bih: ljubav! U ovoj obitelji bilo je mnogo ljubavi. Toliko da sam ostala impresionirana, kao i borbom Ole i oca Mareka s teškom svakodnevicom. Kad se Olina majka odlučila vratiti kući, bili su joj u stanju sve oprostiti. To su na kraju i učinili jer su toliko dugo čekali trenutak njenog povratka. Nedavno sam imala lijepo druženje s učenicima srednje škole. Tamo je bio prisutan jedan dječak od svojih dvanaest-trinaest godina. Kako je sam rekao, ‘Pričest’ njemu osobno predstavlja film o oprostu. To mi se svidjelo. Na Vaše pitanje o lekcijama – ona o ljubavi i oprostu za mene predstavljaju dvije najvažnije.”

Mladi Nikodem započeo je s terapijom za ublažavanje posljedica autizma. Ukoliko ste u mogućnosti financijski doprinijeti njegovom liječenju, isto možete učiniti na sljedećoj poveznici.

Komentiraj