PočetnaIntervjuiSergio Oksman: "Nužnost radikalnosti"

Sergio Oksman: “Nužnost radikalnosti”

-

Zagrebačko Dokukino KIC nedavno je ugostilo brazilsko-španjolskog redatelja Sergija Oksmana, profesora filmske režije na Madridskom filmskom institutu NIC i redatelja mnogih nagrađivanih dokumentaraca, koji su nagrade osvajali na uglednim festivalima poput Clermont-Ferranda, Karlovih Vara, Filmskih festivala u Varšavi i Valladolidu, Tallinn Black Nightsu, Festival dei Popoliju itd.

Rođen u Brazilu 1970. godine, Oksman je studirao novinarstvo u Sao Paolu i režiju u New Yorku. Od 1999. godine živi u Madridu gdje je osnovao svoju producentsku kuću Dok Films. Redatelj je u Zagrebu održao masterclass na temu “Izmišljanje stvarnosti”, a povod njegova posjeta bila je hrvatska premijera dokumentarnog filma “O nogometu” / “On Football” / “O futebol” (2015), osobne priče o ponovnom susretu samog Oksmana s ocem kojeg nije vidio punih dvadeset godina, ispričane kroz motiv praćenja nogometnih utakmica. Nedavno smo imali prilike pogledati i njegova dva kratka dokumentarca, točnije “Notes on the Other” (2009) o jednoj crtici iz života Ernesta Hemingwaya te “A Story For the Modlins” (2012) o zagonetci jedne rekluzivne obitelji. Razgovor smo, stoga, počeli nedužnom malom provokacijom na temu spomenutih filmskih ostvarenja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Notes on the Other”

Dva kratka filma koje sam nedavno gledao, ujedno su i jedini kratki filmovi u Vašoj karijeri. Oni djeluju poput filmova namijenjenih televiziji, ili se barem referirate na taj klasični televizijski, ekspozicijski pristup…

“Možda na prvi pogled, zbog oslanjanja na arhivske snimke, naraciju itd. U tim smo filmovim zapravo učinili nešto sasvim suprotno. Osobno mrzim naraciju kad je ona korištena na žurnalistički način. Smisao naracije je priopćavanje informacije, no mi smo njome učinili suprotno. Pokušali smo stvoriti slagalicu, koristeći izgovorene riječi u svrhu svojevrsnog sukobljavanja s gledateljem, zadajući mu samostalno slaganje cjeline od predstavljenih mu dijelova. Naracija, dakle, nije korištena na klasičan način jer u ovom slučaju ne predstavlja sredstvo banalne ekspozicije.

“Oba se filma poigravaju s dokumentarističkim načinom izlaganja i ne bave se samo pretpostavljenom temom, već i pitanjem: kako filmovi nastaju? U oba filma je prisutan filmski meta-govor. Kroz film o Hemingwayu ističemo da svaka priča može biti interpretirana kao prevara, što je u skladu s činjenicom da ni sam film nije sasvim istinit: priča iz Hemingwayeva života, o kojoj govori film, samo je spekulacija – nije faktografski utemeljena. Dakle, riječ je o eksperimentu, a ne žurnalističkom dokumentarcu.”

No, morate priznati da se ovdje radi o stereotipnom dokumentarizmu. Ne govorim o sadržaju, već formi. Oba se filma uklapaju u sliku koju prosječan čovjek ima o tome kako izgleda dokumentarni film.

“To je možda istina, u smislu da dobar dio ljudi, kad čuje riječ dokumentarac, očekuje ono što inače gledamo na Historyju, dakle filmove s naracijom i arhivskim materijalima ili rekonstrukcijom događaja. S druge strane, kad fikcija imitira dokumentarizam, ono što imitira je zapravo direct cinema, zar ne? Na primjer, kao u ‘Vještici iz Blaira’, gdje pokreti kamere trebaju podsjećati na dokumentarni materijal. U spomenutim kratkim filmovima koristim naraciju i slično, ali je u cjelini ipak riječ o nečemu potpuno drugačijem od tipičnog dokumentarca.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “A Story of the Modlins”

Kad smo već kod načina na koji ljudi doživljavaju dokumentarni film, zna se dogoditi da potencijalni gledatelj – zbog nedoumice u vezi s rodom filma o kojem je nešto čuo – upita: “Radi li se o dokumentarnom ili pravom filmu?” Naravno, većina ljudi ne poznaje lice modernog i kreativnog dokumentarca, međutim, i među dokumentaristima ima onih koji ne razmišljaju filmski, te svojim načinom izlaganja opravdavaju dominantnu percepciju dokumentarnog filma kao filma koji to nije.

“Svaki film je pravi film, bez obzira na stupanj svoje stvarnosnosti. A kad je već stvarnost u pitanju, mislim kako su filmovi kakve ja radim stvarniji od onoga što isporučuje televizijsko novinarstvo. Bliži su istini od onoga što gledamo u vijestima. Sad malo pretjerujem, naravno, ali neprestano se moramo pitati: što je istina? Način na koji predstavljamo stvari uvijek je konstrukcija, stvorena slaganjem određenih komadića stvarnosti. Zato naracija u mom kratkom filmu ‘Notes On the Other’ počinje rečenicom: ‘Ispričat ću priču na svoj način.’ Tako ovaj film na samom početku izrađuje određenu vrstu ugovora s gledateljem, u kojem stoji da film nije mišljen kao faktografski korektan.

“Govoreći o samoj formi, s obzirom na to da ste me pitali jesu li moji kratki filmovi rezultat klasičnog ekspozicijskog dokumentarizma, moram reći da se u ovoj fazi nastojim kloniti bilo kakvog etiketiranja. Izbjegavam čak i riječ dokumentarac. Nikad svoje autorske filmove nisam nazivao dokumentarcima. To su jednostavno – filmovi. I to je to. Naravno, o granici dokumentarnog i igranog mogli bismo raspravljati satima. Isti moj film na nekim je festivalima prikazan u dokumentarnoj, na drugima u igranoj, a na trećima u eksperimentalnoj konkurenciji. I mislim da je to u redu.

“Ako pak radite povijesno relevantan film i morate, primjerice, iznijeti informaciju o tome koliko je ljudi umrlo u Iraku, naravno da morate biti precizni. Ali inače sve ovisi o vrsti ugovora uspostavljenog s gledateljem.”

Masterclass koji ste održali u Zagrebu bavio se izmišljanjem stvarnosti. O čemu je točno riječ?

“Filmovima se bavim već dugo i ne stvaram ih ni iz čega. Temelj su stvarni događaji i stvarni ljudi, no način konstruiranja filma nešto je sasvim drugo. Na primjer, ‘O nogometu’ prikazuje odnos oca i sina – točnije, mog oca i mene – kroz naše praćenje nogometa. No, u stvarnosti, da nije bilo filma, do tih naših susreta ne bi niti došlo! Je li onda riječ o dokumentarizmu ili fikciji? Na određeni način riječ je o – oboje.”

Foto: Sanja Bistričić

Možda riječ dokumentarno nije sasvim prikladna svim slučajevima u kojima se koristi?

“Sve je dokument. Teško je uspoređivati dokumentarističko-redateljsku kvalitetu Lumierea ili Meliesa, primjerice. Meliesovo ‘Putovanje na Mjesec’ u izvjesnom je smislu pravi dokument vremena; Lumierov ‘Ulazak vlaka u stanicu’ rezultat izvjesnih kreativnih odluka. ‘Izlazak radnika iz tvornice’ je pak sniman u nedjelju, na neradni dan. Za mene je i Cassavetes dokumentarist – stupanj improvizacije u njegovim filmovima čini ih gotovo dokumentarnima, ali njegov je cilj bio stvaranje fikcije. Ne znam odgovor. Ne samo da ne znam, nego ni ne razmišljam o tome. Razmišljanje o tim stvarima ne pomaže mi napraviti bolji film, ali tema je, priznajem, vrlo interesantna.”

Do koje mjere filmove osmišljavate unaprijed? Jeste li, primjerice, “O nogometu” osmislili prije snimanja ili ste isto ostavljali za montažu?

“Osmišljavao sam ga cijelo vrijeme. Ovo nije moja rečenica nego Godardova: unaprijed konstruiraš tek mogućnost potencijalnog događaja. Uspostaviš situaciju potentnu mogućnostima, a stvari se potom zaista i počnu događati. U ‘O nogometu’ nije presudno pitanje istine, tj. pitanje stvarnosti ili fikcije; taj film nameće pitanje redatelja koji želi kontrolirati sve događaje, ali potom na snagu stupa zakon slučaja koji počinje režirati film…

“S jedne strane imaš svoje unaprijed pripremljene stvari; s druge stvarne događaje; treće je manipulacija i jednim i drugim kako bi sastavio film. Rezultat ne odgovara niti unaprijed zamišljenim stvarima, niti stvarima koje su se zaista dogodile. On je konstrukcija koja stvarnosni materijal koristi u svoje svrhe. Možda ovo zvuči pomalo šizofreno, no tome je tako.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “O nogometu”

Dakle, ne smeta Vam ako film ode u smjeru sasvim drukčijem od unaprijed planiranog?

“Ne smeta, jer to se neprestano događa. Nikad ne znaš gdje će film dospjeti. To je nemoguće znati. Možda je moguće u sustavu kakav je holivudski, ali u ovakvom tipu autorskog filma situacija je drugačija – često ne znaš niti imaš li film. Mnoge filmove koje sam snimio nikada nisam završio, jer im nisam uspio pronaći oblik. Film se oblikuje tijekom procesa svog nastanka, a u taj proces nije uključeno samo osmišljavanje i pisanje, već i snimanje i montaža. U mom slučaju pisanje, snimanje i montaža nisu uvijek postavljeni u linearni slijed, nego se odvijaju paralelno. To zna biti kaotično ali nužno. Iako riskantan, za mene je to jedini način rada.”

Mora li po Vama film imati svoju tezu? Neku poruku? Znate li unaprijed što želite reći?

“Ne. Ništa. Nula. Moglo bi se reći da tek u montaži oblikujemo ono što govorimo filmom, tijekom uspostavljanja konačne konstrukcije filma. A potom, po završetku filma, konstruiramo njegov diskurs. Ono što govoriš o svojem filmu također je samo konstrukcija. Nemoguće je rekonstruirati potpunost procesa koji je, u konačnici, rezultirao gotovim filmom; nemoguće je sjetiti se svake sekunde tog procesa i svake male stranputice, svih pogrešnih smjerova koji su te na kraju odveli u pravom smjeru. Ponekad jednom dobrom smjeru prethode godine pogrešnih koji, unatoč svojoj ključnoj ulozi, ostanu prepušteni zaboravu.”

Možda bismo to mogli reći ovako: nije toliko bitno znati kamo ideš, koliko gdje.

“Tako je. Ponekad intuitivno donosimo dobre odluke, a razloge za valjanost istih razumijemo, ili pak naknadno osmišljavamo.”

Foto: Sanja Bistričić

Koliko je za film bitna priča?

“Priča nije presudna. Film je s književnošću povezan samo utoliko što svaki film, baš kao i knjiga, na kraju sadrži neku svoju strukturu. Paralela bi se mogla povući i s bilo kojom drugom umjetnošću, s obzirom na slične preokupacije stvaraoca. Pitate li mene, priča je, međutim, najmanje bitna stvar u filmu. Kad se sjetite filmova koje zaista volite, to nije zbog priče.”

Predajete režiju na jednoj filmskoj školi. Što smatrate svojim najvećim doprinosom studentima?

“Pokušavam ih naučiti kako samome sebi postavljati pitanja; kako razvijati kriterije odgovaranja na ta pitanja. Čak i ako nikad ne snime film, nije me briga, iako je riječ o filmskoj školi. Škola, u krajnjoj analizi, ne služi samo pravljenju filmova. Ona je više od toga. Treba naučiti postavljati pitanja i konstruirati stvarnost, konstruirati film, ali i izumiti metodologiju konstruiranja svakog pojedinog filma. Na neki način time izumljujete i sebe. Izumljujete ono što jeste, što zapravo svi radimo. Možda opet malo pretjerujem, no ono što jesmo spada u konstrukciju.

“Ako vas pitam da kažete nešto o svom djetinjstvu, reći ćete jednu stvar, drugu sakriti, na treću zaboraviti… Što je to? To je fikcija! Slika iz djetinjstva koju ćete mi pokazati vrlo je stvarna, no ono što ćete mi o njoj reći je druga priča, unatoč tome što možda govorite o stvarima koje su se zaista dogodile.”

Foto: Sanja Bistričić

Kako vidite budućnost dokumentarnog filma?

“Ona je grozna. Filmovi kakve prikazuje HBO, kao i razni pomodni serijali na Netflixu, imaju veliku budućnost. Za to ima novaca i mogućnosti. Ali ako želite krenuti nekim drugim smjerom, snimati, primjerice, filmove čije teme nisu trendy, ili vam je pak pristup neuobičajen, vaša budućnost je podučavanje filma ili bilo što drugo kako biste platili stanarinu. To je jedini način. Prije petnaestak godina mogao sam živjeti od snimanja dokumentaraca za televiziju. Sada to više ne mogu.

“Na svojim filmovima radim svaki dan, ali od toga – ne mogu živjeti. Niti ja, ni moji prijatelji u Španjolskoj, premda njihovi filmovi obilaze svijet. Nastavit ćemo snimati filmove, to je ono što radimo. Situacija je u praktičnom smislu vrlo komplicirana. Ako dobiješ javni novac, od tebe se očekuje završetak filma u roku godine dana. S druge strane, pitanje je koliko ti za takvo što realno treba vremena. Sve se urotilo protiv stvaranja autorskih filmova. Kolege rade televizijske dokumentarce kako bi preživjeli, zbog čega ne mogu snimati svoje autorske filmove. To je vrlo tužno.”

Postoji li neko pitanje koje Vam nitko nikada nije postavio, a voljeli biste da jest?

“Možda: zašto snimam filmove? Ne znam odgovor, ali je pitanje vrlo zanimljivo: zašto itko radi filmove? Neki kažu – da bi se dopali ljudima. To je vjerojatno dobar razlog. Ne znam je li i moj, ali je dobar. U Španjolskoj je toliko puno alternativnih filmaša, a samo par talentiranih… Jedan od njih je Albert Serra. Mi ostali smo O.K. – neki bolji, neki lošiji. Osobno dolazim iz tradicionalističke sfere TV dokumentarizma, ali sada pokušavam biti radikalan. Moraš biti radikalan, apsurdan, riskirati sve, inače nema smisla išta snimati.

“Ako snimaš predvidljive stvari i unaprijed znaš što ćeš napraviti, zašto uopće to radiš? Nemoj. Nedavno sam gledao film jednog svog vrlo talentiranog prijatelja i deprimirala me njegova konzervativnost. Napravio je film htijući se svidjeti ljudima i pokupiti nagrade. Naravno, nije uspio u tome, upravo iz maloprije spomenutog razloga. Biti radikalan znači napraviti nešto što ti je i samome nepoznato; nešto što ćeš naučiti u samom procesu, unatoč velikom riziku neuspjeha.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.