Iako ne odveć kvalitativno potentna, hrvatska dokumentarna 2016. godina ipak nije prošla bez pripadajućih uzbuđenja. Od većih festivala domaća dokumentaristika imala je svoje filmove u službenim programima Visions du Réela, Karlovih Vara, DOK Leipziga i Festivala dei Popoli. Među važnije vijesti spada i povratak Nenada Puhovskog u redateljsku stolicu (“Generacija ’68”) nakon punih sedam godina i filma “Zajedno” (2009). Glavni čovjek Factuma i ZagrebDoxa ove je godine na Motovun Film Festivalu primio i nagradu za pedesetogodišnji doprinos filmskoj umjetnosti.

Za dokumentarne filmove itekako respektabilnu brojku od 10 tisuća gledatelja – većinom kroz nezavisnu kino-mrežu – prešli su “Gazda” (Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, 2016.), njet-dokumentarac o Ivici Todoriću autora Darija Juričana te “Sve je bio dobar san” (Udruga hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata / Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik / Artizana film; 2016.) Branka Ištvančića o tragično preminulom francuskom dragovoljcu Domovinskog rata, Jean-Michel Nicolieru.

Početak godine u prvi je plan izbacio burne događaje oko dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru” (2015) danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedsmanda, odnosno odlazak Deana Šoše s pozicije urednike Trećeg programa HTV-a. Iz New Yorka je pristigla vijest o uvrštenju manjinske hrvatske koprodukcije Nukleus filma, “Houston, imamo problem” (Žiga Virc, 2016.), na 15. Tribeca Film Festivalu. Pola godine kasnije isti film postao je službenim slovenskim kandidatom za nagradu Oscar.

“Turizam!” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Kino klub Split, 2016.) Tonćija Gaćine, pak, zauzeo je slot natjecateljskog programa uglednog Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Visions du Réela. Zaključne dane mjeseca ožujka obilježio je dokumentarni film “Ana Trg” (Restart, 2015.) Jelene Novaković osvojivši Zlatnu plaketu Beograda za najbolji regionalni kratkometražni dokumentarni film 63. BFDKF-a.

Gaćinin “Turizam!” ponovno je došao u centar pozornosti početkom svibnja, izborivši plasman na 51. Međunarodni filmski festival u Karlovim Varima. U istom mjesecu doznali smo programski lineup 63. Pulskog filmskog festivala s dva dokumentarca (“Generacija ’68” Nenada Puhovskog i “Pomutnje” Lane Kosovac) u glavnom natjecateljskom programu.

Srpanj je bio najavno milostiv za čak pet hrvatskih dokumentarista na 15. Međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma DokuFestu, dok su pak tri nefikcijska uratka (“Generacija ’68”, “Lijepo mi je s tobom, znaš” i “Dum spiro spero”) iz Pule otišla punih nagradnih ruku.

Kvesićev “Dum spiro spero” svoju je kvalitetu dodatno ovjerio ulaskom u natjecateljsku konkurenciju 59. DOK Leipziga. Krajem listopada češkoj publici na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi predstavili su se Katarina-Zrinka Matijević sa “Iza lica zrcala” (Factum, 2016), “Sve bih ostavio ovdje” (Hrvatski filmski savez, 2016.) Ivana Faktora te “Novi Južni Zagreb” (2015) Darka Fritza. U industrijskom dijelu festivala našao se i “Kino otok” (Restart, 2016.) Ivana Ramljaka, koji je sredinom studenoga osvojio regionalni dio 12. Filmskog festivala Slobodna zona.

Prijelaz prema posljednjem mjesecu 2016. godine propisno je označila IDFA-ina Nagrada publike hrvatskoj redateljici sa španjolskom adresom, Luciji Stojević (“La Chana”, 2016.). Za još jednu nagradu “Dum spiro spera” pobrinuo se talijanski Festival dei Popoli, uručivši našem dokumentarcu Nagradu za najbolji srednjemetražni film.

Ima li još išta? Ima, vjerojatno i više nego što smo utrpali u naš ovogodišnji recap. Premijera dva izuzetna dokumentarna serijala na HRT-u, primjerice – “Betonski spavači” (Hulahop, 2016.) Saše Bana i “CSI Hrvatska” (Interfilm, 2016.) Jadranke Cicvarić Šiftar i Predraga Šiftara. Za dodatni kaverađ pokušat ćemo instalirati još pokoju minutu na 24-satnom ograničenju. Do tada – predstavljamo Vam deset najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova 2016. godine po izboru portala Dokumentarni.net, trećeg ukupno od našeg paljenja motora potkraj 2013. godine.

Naj-HR 2016 - Gazda

Juričanov crowdfundingom financiran dokumentarac očekivano je podigao najviše prašine na ovogodišnjem dokumentarno-filmskom nebu u Hrvata. Autor je proveo tri godine istražujući pozadinu uspona Ivice Todorića na poslovni tron, dokazujući uglavnom predmnijevano – pravila igre podložna su različitim interpretacijama, naročito kod financijski potkoženijih pojedinaca i korporacija. Jedan od rijetkih primjera istraživačkog doku-podžanra ne podastire naročito mnogo novih informacija vezanih za najmoćnijeg Hrvata te alfu i omegu sveprisutnog Agrokora, što i nije naročito bitno. Zašto? Pa, “Gazda” i Juričan navukli su rukavice i ušli u ring s elitama, stvarnim ili izmišljenim, svejedno. Jer, s određenim autorovim marketinškim metodama ne moramo se naročito slagati, ali da je “Gazda” bitan film iz cijelog seta više nego očiglednih razloga – u to nema nikakve sumnje.

Naj-HR 2016 - Slobodni

Napraviti afirmativan film o osobama s intelektualnim i(li) fizičkim poteškoćama, bez docirajućeg sažaljenja – svjesnog ili nesvjesnog – doista nije lagan zadatak. Od recentne hrvatske dokumentarne produkcije isto je pošlo za rukom Ljiljani Šišmanović s “Prolazom za Stellu” (2014), a pogotovo Tomislavu Žaji koji je sa “Slobodnima” podigao ljestvicu kako takvi autorski filmovi zapravo trebaju izgledati. Žaja prati štićenike domaćih institucija za ljude s intelektualnim teškoćama i njihovu tranziciju prema samostalnom životu. Ubrzo nakon početka filma, slobodne junake počinjemo promatrati kao ravnopravne i unikatne individue, s vlastitim setom želja i snova (ljubav, želja za prihvaćanjem, samostalnost..), ne bitno drugačijima od nas običnih i nešto zdravijih smrtnika. Najveća je to, iako ne nužno i jedina kvaliteta ove opservacijsko-emocionalne bombe iz susjedstva.

Naj-HR 2016 - Martinac

Splitski redatelj, pjesnik, teoretičar, arhitekt… Ivan Martinac (1938. – 2005.) specifična je pojava na hrvatskom filmskom nebu. Vatreni sljedbenik filmske matematike, čuvenog filmskog kvadrata, Martinac je tijekom 1960-ih postao predvodnikom Splitske škole filma kroz aktivnost u Kino klubu Split, inficirajući Sedmom umjetnošću brojne poznate autore poput Lordana Zafranovića, Ranka Kursara, Borisa Poljaka i drugih. “Martinac” kao konvencionalni biografski dokumentarac na arhivsko-razgovornoj plohi, naravno, ne probija rodovsko-žanrovske granice. Pa ipak, Zdravko Mustać, i sam jedan od Martinčeve filmske djece, ne proizvodi brzo razgradljivu industrijsku robu za jednokratno prikazivanje u nekom opskurnom popodnevnom HRT-ovom terminu. Mustaćevi intervjui su informativni i jezgroviti; montaža Damira Čučića žuboreći protočna; arhivski materijal pogođeno-bogat, uz tek pinkicu nostalgije za vinskim okusom pošteđenog crticom obližnjeg wi-fi signala. Lijep Mustaćev hommage bivšem učitelju bez hagiografske patetike.

Naj-HR 2016 - Treći

“Treći” Arsena Oremovića možda nisu ultimativni istraživački doku-doktorat o uzrocima i posljedicama aferama isprebijanog hrvatskog sportskog tijela. Kao početna stepenica prema ozbiljnijem zaronu u metastazama pokrivenu klijentelističku sportsku oligarhiju na čelu s GNK Dinamo, međutim, film itekako ima svoju svrhu i razlog. Novca u sportu ima za odabrane, manji sportovi su na rubu propasti, a odnarođena sportska vrhuška odavno je naćulila gluho uvo za langarajuće nezadovoljnike ispred kapije. Sve što smo već i znali otprije, ali netko nam u pravilnim razmacima, poput zločeste dječurlije na satu razredne zajednice, očito mora osvježavati pamćenje. Oremović i dobar dio njegovih sugovornika to i rade. Uglavnom uspješno.

Naj-HR 2016 - Šta ako jesmo?

“Šta ako jesmo?” Domagoja Matizovića Ristića nije film bez mana. “Šta ako jesmo?” čak nije ni dokumentarac (glumci Robert Valkaj i Aleksandra Demše u offu), barem ne prema onoj purističkoj definiciji. “Šta ako jesmo?” zaista ponekad flerta s hipsterskom pretencioznošću self-help fejsbukovštine. Ali, kvragu, “Šta ako jesmo?” – dirigirano, pa šta? – uglavnom pogađa poantu napadajući tjeskobne posljedice hiperinflatirane patologije kapitalističkog demogorgona. “Šta ako jesmo?” kroz odnos zagrebačko-beogradskog para na daljinu priča o samoći, izolaciji, modernom ropstvu, hrčkovom kotaču… A opet, iznad i prije svega – o ljubavi. Neuništivoj. Onom end of the lineu za kojeg se vrijedi boriti. Matizović Ristić nije (samo ili tek) cinično gunđalo izvan matriksa, već i punokrvni romantik. Šta ako još ima nade?

Naj-HR 2016 - Kino otok

Kako smo negdar filmski živjeli, bez crvenih notifikacija i sadržaja na dimand, u “Kinu otok” (regionalno-festivalski jako uspješno) raspršuje redatelj i filmski kritičar Ivan Ramljak. “Otok” je za autora – koji poznaje i poštuje pravila otočne životne igre – povratak na početak, izvorište filmske priče u Hrvata kroz svjedočanstva nekadašnjih posjetitelja danas paučinom prekrivenih kinodvorana. Ramljakova statična esejistička meditacija na sebe veže i cijeli set uistinu bitnih društvenih pitanja koja uvelike nadilaze puku filmsku industriju, poput uznapredovalog kulturocida, silovane privatizacije, gubitka stručnih kriterija u kulturi i nametanja privatnog interesa ispred onog društvenog. Kamera Ivana Slipčevića vrhunac je ovogodišnje hrvatske nefikcijske fotografije, dok redateljev izbor sugovorničkog offa – dvorane su propale, za ljude još ima nade – bez protagonista ispred objektiva kamere, filmu daje dodatnu intimnu draž.

Naj-HR 2016 - Kratki obiteljski film

Najzreliji dokumentarac u dosadašnjoj karijeri Igora Bezinovića, uznemirujući je miks Papićeve gotovo morbidne fascinacije nasilnim dinaridskim genom u “Kad te moja čakija ubode” i Hitchcockove psiho-incestuoznosti. Riječaninova glavna protagonistica postarija je gospođa Marica osuđena i odležala za pokušaj ubojstva vlastite snahe, koja je u međuvremenu pobjegla glavom bez obzira. Tragikomična rekonstrukcija Maričinog pokušaja ubojstva / samoobrane – zavisno iz kojeg kuta gledali oštricu noža – jedan je od grešnijih ambivalentnih podražaja moderne hrvatske dokumentaristike, premda razloga za smijeh i nema previše. Bezinović je u ograničenom vremenskom tjesnacu, bez suvišnih redateljskih zahvata, majstorski izvukao esenciju ruralne tragike, besperspektivnosti i pasivno agresivne patologije.

Naj-HR 2016 - Nasljeđe

“Nasljeđe” Sanje Šamanović još je jedan u nizu vidjeli-ste-ga-na-festivalu-i-tko-zna-kad-opet dokumentaraca. Što je šteta, jer govorimo o filmu koji o univerzalnoj temi gubitka najbližih (pokojni redateljičin muž i ugledni snimatelj Vedran Šamanović) govori na čist, moćan i neposredan način. Razgovor između Šamanović i njene majke upakiran je u funkcionirajući meta-režijski celofan (dvoplan iza kojeg se odvija svakodnevni život protagonista u stvarnom vremenu), dok je gledatelju oduzeta ionako slabašno tinjajuća perspektiva stvarne kontrole, ponajmanje nad smrću i njenim posljedicama. “Nasljeđe”, ipak, nije film bez nade, dapače.

Naj-HR 2016 - Pomutnje

Branko Brezovec vs. glumci. Glumci vs. Branko Brezovec. Branko Brezovec i glumci vs. redateljica Lana Kosovac. Svi protiv svih i svi za sve u jednom od najvećih osvježenja hrvatske 2016. doku-godine. Od kritike i javnosti nezasluženo mlako dočekane, “Pomutnje” zagrebačke autorice sa žicom za toplu ljudsku priču (“Park ljubavi”), naglavačke nas uvode u kaotičan kazališni život bez japanskog voznog reda. Kosovac kroz gotovo 800 dana prati pripreme predstave po romanu Roberta Musila (“Pomutnje gojenca Törlessa”), a rezultat je dinamičan i zabavan film bez naročite ambicije usisavanja sumornih kutaka glumačkog poziva.

Naj-HR 2016 - Dum spiro spero

Iz Factumove radionice filmskih snova dolazi nam hands down najbolji hrvatski dokumentarac 2016. godine. “Dum spiro spero” filmsko je razotkrivanje poznatog književnika, novinara i urednika Pere Kvesića. Ne potpuno, jer nešto treba sačuvati i za sljedeći film, ali dovoljno duboko da bude – duboko. I osobno. I inteligentno. I… Kvesićev film koncipiran je kao video-dnevnik svakodnevnih autorovih aktivnosti i promišljanja o vlastitoj smrtnosti i ne-Kardashianskom pogledom preko ramena na uzoranu životno-karijernu oranicu. Kako? Onako kako vam samo elokventno-rezignirana samokritičnost zrelih godina i vanserijski literarni talent mogu nabaciti na volej. Novopočeni filmski autor duži niz godina pati od zdravstvenih problema, stoga je “Dum spiro spero” i – zlu ne zatrebalo – svojevrsna video-oporuka zainteresiranim stranama željnih uvida u Kvesićevu filozofiju života. A i smrti – tek mrvicu – što stalno zanovijeta svojom neizbježnošću. “Spero” je film koji se gleda poput književnog ostvarenja, dječjom strašću za Kušanovu i Milčecovu stvarnost obližnjeg brijega. “Dum spiro spero” i dokumentarno iznenađenje par excellence, ruku pod ruku. I ne samo 2016. godine…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here