PočetnaIntervjuiLordan Zafranović: "Današnje rasulo posljedica je šutnje"

Lordan Zafranović: “Današnje rasulo posljedica je šutnje”

-

Malo toga je ostalo nepoznato o 72-godišnjem hrvatskom redatelju Lordanu Zafranoviću, Šoltaninu svjetskoga filmskoga glasa s ne više toliko privremenom češkom adresom. Nepregledan niz podijeljenih intervjua i osamdesetak režiranih filmova odagnali su inicijalnu potrebu za bilo kakvom igrom skrivača sa svojim gledateljima, manjim ili većim ljubiteljima Zafranovićevog lika i djela.

Kao što ni ovaj intervju nije zamišljen kao majka svih razgovora koji će rasvijetliti jednu od najkompleksnijih hrvatskih filmskih ličnosti – može li se koračati pretencioznijim alejama; tako je s druge strane donio pokoji možda nepoznati detalj iz Zafranovićeve biografije, izmorene kontroverznim epitetima i manjkom dobronamjernih pogleda s domaće strane granične žice.

Splitska škola filma, magistar filma na Filmskoj akademiji u Pragu, osamdeset-plus filmova različitih rodova, desetine nagrada, redatelj oko kojeg se i danas lome koplja, otac troje djece… Ne savija kičmu još uvijek Lordan Zafranović. Pušu sa svih strana, ali svića još nije dogorila. Pravi, izumirući old school čiju prisutnost možete osjetiti iz susjedne ulice. L.Z. za Dokumentarni.net.

Višnja Vukašinović: U kontekstu Vašeg tadašnjeg i budućeg filmskog djelovanja, koliku ulogu je imao Ivan Martinac, alfa i omega Kino kluba Split od početka 1960-ih?

“Martinac je iz Beograda u Kino klub Split došao s ogromnim znanjem. Bio je to pravi klub: biljar, ženske, laboratorij… Stvarno fantastično razdoblje. Imali smo, primjerice, vrlo jak filmski tečaj kojeg danas nemaju niti akademije. Morao si znati tehniku i povijest umjetnosti, ne samo filmske.”

V.V.: Kakve ste kamere koristili u ono vrijeme?

“U uporabi su bile 8-ice i 16-ice. Radilo se o najskupljim materijalima koje je teško bilo pribaviti. Tada je to bilo tako. Zbog ograničenih resursa bilo je i svađa. Mnogo ljudi htjelo je snimati filmove pa smo se morali dogovarati oko termina. Tako je jedan kolega snimao danas, drugi za tri ili četiri mjeseca itd. Imali smo vrlo čvrstu klapu, no i vrijeme je bilo drugačije; vrijeme umjetnosti, avangarde, političkih promjena – vrijeme koje je odgovaralo filmu. Ovo danas je jeza…”

Značajno vrijeme ili nostalgično sjećanje na mladenački zanos?

“Vrijeme prije svega. Tada se osvajala sloboda. Mi smo kao klub bili izvan ideoloških situacija. Nitko nas nije kontrolirao pa smo mogli izreći određene stvari koje službena kinematografija nije smjela.”

Lordan Zafranović u splitsko-kinoklubaškim danima / Foto: Scena iz dokumentarnog filma "Martinac"
Lordan Zafranović u splitsko-kinoklubaškim danima / Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Martinac”

Letjeli ste ispod radara?

“Bili smo underground, dolje. Mogli smo stoga odlaziti u neke izlete. Zvali su nas nihilistima i nisu nas pretjerano štedjeli. Jedno područje djelovanja ipak nam nisu dirali. Mogli smo eksperimentirati s formom, prostorom primjerice. Najjednostavnije je u filmu bilo izbaciti upravo prostor. Tada ti ostane samo vrijeme. Film se inače sastoji od vremena i prostora.

“I tako, izbaciš prostor i umjesto njega staviš samo crni blank, s tek jednim crvenim kvadratom. Zatim promatraš kako crvena boja guta crnu u pet dramatičnih minuta. Drama, shvatiš, postoji i unutar same forme. Bio je to najjednostavniji način da ona izađe na površinu. Ritmovi u kojima se te stvari pokušaju napraviti, moraju biti savršeni. Morate znati kada ritam pojačati, kada spustiti…”

V.V.: U kojem se trenutku dogodio Vaš osobni skok sa istraživanja filmske forme prema pričanju priče?

“Na Filmskoj akademiji u Pragu, među profesorima. Morali sam gledati i analizirati po pedeset igranih filmova, ispeći filmski zanat. Sjećam se jednog semestra gdje smo učili režirati bitku. Na ispitu sam jednom profesoru tumačio svoj način režiranja iste. On me je pažljivo saslušao, nakon čega je rekao: ‘Dobro, kolega, sada mi recite kako sam Vas ja učio.’ Uzvratio sam mu: ‘Uzeo sam na znanje, ali ne bih to na takav način reproducirao’.

“Profesor se zvao Otakar Vávra, a umro je u 101. godini života. Bili smo izuzetni prijatelji. No, tada mi je zbog tog odgovora dao trojku. Nisam stoga mogao dobiti crvenu već plavu diplomu. Crvena se dodjeljivala odlikašima. Nakon što su vidjeli moje filmove na magistarskom ispitu, svi su mi prišli čestitati. Među njima je bio i Vávra, ponudivši se ispraviti onu ocjenu. Rekao sam mu kako se radi o dragoj uspomeni, pa neka ostane upisana.”

Vaši “Ljudi (u prolazu) II” predstavljaju repliku originalnog filma “Portreti u prolazu”. Što se dogodilo s originalom?

“U Zagreb sam došao 1966. godine. Prije odlaska u Prag studirao sam godinu dana na Filozofskom fakultetu. Tajniku Kino saveza Hrvatske, Krunoslavu Heidleru, u to vrijeme predložio sam osnivanje malog kluba pod nazivom SAG Mediteran kako bi snimili par filmova za vrijeme mojeg boravka u Zagrebu, dok ne odem u Prag. Tada smo na 16-milimetarskoj kameri snimili i ‘Ljude u prolazu’. Zapravo, originalni smo film nazvali ‘Portreti u prolazu’, kasnije prikazan na Maloj Puli na Kaštelu. Radilo se o znamenitoj manifestaciji amaterskog filma – MAFAF-u. Cijeli pogon Male Pule nakon toga je preselio u beogradski Dom omladine.

“Pri povratku u Hrvatsku netko nam je, međutim, ukrao torbu s filmovima. Među njima su bili i ‘Portreti u prolazu’. Kasnije smo u novinama raspisali nagradu za njihov pronalazak, no ti se filmovi nikad više nisu pojavili. Odlučili smo stoga kao prvi projekt Filmskog autorskog studija ponovno snimiti isti film, premda je ritam u konačnici bio drugačiji. ‘Portreti’ su bili pravi profesionalni film, snimljen na 35-ici, za čiju smo izradu dobili i financijska sredstva.”

V.V.: Koliko ste mijenjali u odnosu na originalnu verziju?

“Vrlo malo. Ideja je ostala ista. Još uvijek se nadam kako će pronaći originalnu, 16-milimetarsku verziju. Valjda ju lopov nije bacio u smeće…”

Babajine “Starice”, obrađene u našim “Prozorima”, također otvaraju problematiku odbačenosti i marginaliziranih pojedinaca. Koliko ste se vodili tim univerzalnim motivima ili se motivacija iza “Ljudi (u prolazu) II” napajala s drugih izvora?

“Važan je ritam tog prolaza. Pravac također, jer su gotovo svi kadrovi rađeni točno po pravcu i osi. Bitna je i estetika; prije svega estetika. Na nju se potom nalijepio dokument, što je vrlo značajno napomenuti. Naravno, u dokumentarnom filmu moguće je više eksperimentirati nego u igranom…”

Određene scene “Prolaza” nalikuju onima iz “Živih mrtvaca”. Jeste li namjernim gomilanjem pokretnog i bezličnog ljudskog mesa na klaustrofobičnim splitskim ulicama, htjeli progurati metaforu modernog hladnog i neempatičnog društva?

“Uvijek sam pokušavao praviti filmove s poukom za nadolazeće generacije. Možda moja izjava zvuči malo prepotentno, ali dobro. Film je odgovoran posao. Film ostaje zauvijek. Morate računati da će vaš film gledati i buduće generacije, stoga su bitne i poruke koje u njemu ostavljate.

“I danas je prisutna bešćutnost u odnosu na ljude na koljenima, koje svi redom zaobilaze bez obzira na socijalnu ili ideološku stranu medalje. Gledaju se isključivo korist i novac, stvari bliske najmračnijoj strani ljudskog karaktera. U tadašnje vrijeme bilo je isto. Iz mojeg kuta gledanja, baš ta bešćutnost zaslužila je i zaslužuje filmsku adaptaciju. Baš to, samo s bizarne strane, napravio sam u ‘Ljudima u prolazu’.”

Koja je onda glavna poruka “Ljudi (u prolazu) II”?

“Samo film. Film kao takav je glavna poruka (smijeh). Ništa drugo nije skriveno. Njegova je poruka – način izrade. Poruka je da su taj film napravili misleći ljudi unutar jednog sistema. Sistema takvog kakav je bio. U Beogradu su, recimo, ‘Ljudi u prolazu’ napadnuti kao crni film. Jedna od kritičarki napisala je kako prikazano ne predstavlja Dalmaciju, da je sve inscenirana laž, kako film treba zabraniti itd. Ona je taj dio Hrvatske vidjela s razglednica, možda je i ljetovala kod nas. Bio je baš velik napad u beogradskoj Politici.

“Teško sam to doživio, pogotovo kao mlad čovjek na početku svoje filmske karijere. Dalmaciju su u Beogradu idealizirali kao mjesto dobrog jela, lijepih zalazaka sunca, bogate trpeze… Napadi nisu dolazili isključivo iz Politike, bilo je otrovnih strelica i iz hrvatskih medija. Trebalo je proći dosta vremena kako bih se od svega oporavio.”

V.V.: “Ljudi (u prolazu) II” su montažni film. Kojom ste se logikom vodili za vrijeme samog montažnog procesa?

“Film je imao strukturu pravca. Postaviš jednu vrstu stupa i oko njega vežeš postojeći dokument. Potom praviš različite ritmove prema finalu filma. Naravno da i glazba predstavlja bitnu stvar. Tu su i pauze koje dodatno naglašavaju uspostavljeni ritam. One su ubačene kako bi gledatelj imao određeni odmak i počeo razmišljati. Novim udarom i još jačim bubnjanjem postižemo dodatni emocionalni naboj. Da nema pauze, ne bi bilo niti ritma. Pauze su u filmovima inače briljantne stvari.”

Vidjeli smo uglavnom bježanje ljudi-slučajnih protagonista od Pivčevićeve kamere. Pa opet, ona je prolaznicima predstavljala i svojevrsni moralni orijentir, ispovjedno-javni perač grijeha. Javno prokazani, bili su prisiljeni zastati pokraj puzajućeg prosjaka i barem na trenutak, službeno priznati postojanje njima neželjene i neprihvatljive stvarnosti. Stvarnosti u kojoj se ni oni kao dobri kršćani nisu isuviše iskazali…

“Kamera ‘Ljudi u prolazu’ predstavlja jedno od lica samog filma. Ona je njegov važan dio. Istaknuo bih i taj problem morala ili moralne estetike s kojima smo se susreli za vrijeme snimanja. U jednom trenutku prosjaku ispadne cigareta, vidjeli ste taj trenutak. Mogao se vrlo lako i zapaliti. Zbog slične stvari nastradao je talijanski redatelj Gualtiero Jacopetti, autor “Psećeg života”. Radilo se o sceni streljanja u filmu “Zbogom, Afrika”, gdje je Jacopetti streljačkom vodu praktički određivao trenutak povlačenja obarača. Nije mu tada sunce padalo na dobro mjesto, stoga je pogubljenje moralo biti odgođeno.

“Nakon toga je otišao k vragu i svi su ga se odrekli. Kad je našem prosjaku ispala cigareta, trebali smo prekinuti snimanje i spriječiti moguću katastrofu. Tako je nalagala logika. No, umjesto toga, mi smo i dalje nastavili snimati dok se ovaj mučio tražeći svoju cigaretu. Za to vrijeme već je počeo gorjeti…”

Znači, bilo je još takvih situacija u dosadašnjoj karijeri?

“Imao sam mnogo takvih situacija. Sjećam se Andrije Artukovića i prosto nepojmljive scene u “Zalazak stoljeća/Testament L.Z.” Teško je dokučiti takve stvare, da se one uopće mogu događati… ‘Čuo sam kako mi je došao sin’, kaže Artuković u sudnici. I sad kreće ta neopisiva scena. Artuković želi vidjeti sina, no sudac mu to ne dopušta. Sudnicom vlada jeziva napetost. Čovjek koji je provodio rasne zakone i ubio tko zna koliko djece i očeva, sada se suočava s vlastitim sinom. Užasna situacija, ali u isto vrijeme i autentična – nešto zbog čega se dokumentarni filmovi i trebaju snimati.

“Takve stvari se jednostavno dogode. Ukoliko je sve još uklopljeno u strukturu glavne ideje, onda taj dokument dobija još veće značenje. U tom slučaju film odlazi u sferu koju nazivamo umjetnošću. S druge strane, nije dobro ukoliko film ostaje isključivo na faktografskom terenu i nizanju podataka. Onda je to – ništa!”

V.V.: Može li profesionalac biti slobodan u punom smislu te riječi?

“Nikad do kraja. Ako je plaćen za ostale stvari, onda mora biti profesionalan. Njegov proizvod netko mora i kupiti. Što znači biti profesionalac? Ti proizvodiš neku robu, koja se potom prodaje i nekome služi. Je li tako? Danas imate mnogo različitih izbora u distribuciji zvuka i slike. U moje vrijeme glavno ulogu imalo je – kino. Govorim o igranom filmu, koji je drugačiji od dokumentarnog. Tu vrijede različite zakonitosti.

“U igranom filmu vi dva sata morate držati gledateljevu pažnju. Tako nešto iziskuje određena znanja i ne radi se o jednostavnim stvarima. Poput pravilno razmještenih trafostanica koje svakih deset minuta obnavljaju gledateljevu pažnju. I tako sve do kraja filma. De Sica je jednom rekao: ‘Najbolji scenarij je onaj koji može stati na kutiju šibica.’ U jednoj rečenici vi sublimirate što zapravo želite od samog filma. Ona predstavlja tek komunikaciju nečega što imate u glavi. S njom potom krećete u film, da bi kasnije pronašli sistem s kojim dokazujete njeno značenje. Sve slučajnosti u dokumentarnom filmu predstavljaju izuzetnu stvar. No svejedno morate imati konstantnu liniju onoga što zapravo želite reći.

“Ilustracije radi, posjetio sam Šangaj koji je futuristički, fascinantan grad. Svejedno sam se pitao hoće li on jednom biti srušen. I to je bilo dosta – jedno pitanje nakon kojeg sam počeo snimati. U filmu sam dokazao da će zbog prenapučenosti, SARS-a i mnogih drugih stvari on jednom zaista i biti srušen. Dokumentarni film nije toliko koncentriran na gledatelja, koliko na osnovnu ideju i njenu realizaciju. Ako se vašem dokumentu pridoda i nužno potrebna životnost, onda ste dobili velik film. Kao umjetnost, film je čudo! No, morate ga znati pripremiti, imati prethodno nacrtanog. Jer, slučajnih filmova – nema.”

Zalazak stoljeća/Testament L. Z.
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zalazak stoljeća/Testament L.Z.”

Spomenuli ste “Zalazak stoljeća/Testament L.Z.”, film o usponu i padu ustaškog režima, kao svojevrsnu sintezu vlastitog filmskog stvaralaštva. Što ste time htjeli reći?

“Nakon tog filma htio sam napustiti režiju. Naime, na temu Jasenovca sam radio i igrane i dokumentarne filmove. U samom Jasenovcu slučajno sam se našao potkraj 70-ih. Nešto smo snimali, baš su bili i Česi sa mnom. Tada sam po prvi puta vidio sami logor. Za mene je to bio šok, toliki da sam četiri-pet dana razmišljao staviti snimljeni materijal u funkciju ili ne. Bavio sam se tada potpuno drugim stvarima.

“Da je u bivšoj Jugoslaviji postojao neki eksperimentalni studio, bio bih u njemu. Ne bih se u tom slučaju posvetio dokumentarnim i igranim filmovima, već razvijanju nove estetike i formi. Kada smo snimili kadrove Jasenovca, rekao sam: ‘Ovo moramo pokazati. Počinjeno zlo nisu radili Marsijanci već naši ljudi i susjedi.’ Način ubijanja tih ljudi, njihov broj… Za mene su to bili šokovi nad šokovima. Napravio sam film o Jasenovcu i tako je sve počelo.

“Kasnije su filmski kritičari i ostali pojedinci u potpunosti zanemarili moju esenciju i estetiku. Krenuli su se baviti ideologijom – što traje do danas. Radio sam još neke filmove koje istražuju fašistoidnost hrvatskog bića. Želja mi je bila skinuti ustašku sjenu prilijepljenu čitavom hrvatskom narodu. Ona se skida samo – istinom i razgovorom. Bez analize prošlosti ne možemo krenuti dalje.

“Uz mene je bila velika ekipa, mogu slobodno reći i – klapa: scenarist Mirko Kovač, dramaturg Filip David itd. Radili smo u ondašnjim, dosta dobrim uvjetima Jadran filma. No, ubrzo smo shvatili da krik kojeg smo htjeli izazvati kroz krute scene, nije imao nikakvog efekta. Došao je novi rat i ponovio se scenarij iz 1941. godine. 1941. i 1991., nije bilo nikakve razlike. Bili smo razočarani jer naši filmovi upozorenja nisu proizveli željeni efekt.

“Tada sam razmišljao o napuštanju filma i povratku slikarstvu. Želio sam se baviti nekim drugim stvarima. U Parizu, međutim, nisam uspio povratiti slikarsku tehniku, pa sam se ipak vratio filmu. ‘Testament’ preispituje moj cjelokupni filmski opus – i što se tiče forme, sadržaja, ali i svih ostalih stvari. Radilo se o iznimno intimističkom filmu.”

Zalazak stoljeća/Testament L. Z.
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zalazak stoljeća/Testament L.Z.”

Dobro, ali jedna od uloga (filmskih) umjetnika jest upozoravati na nepravdu i loše stvari. Alternativa je – šutnja?

“Šutnja je i dovela do ovog rasula. Sve je to posljedica – šutnje. Ne možemo govoriti da nema ljudi koji ne udaraju kontre. Oni postoje, ali radi se o kapima u moru.”

V.V.: Kroz filmove “Pad Italije” i “Okupacija u 26 slika” očito ste željeli naglasiti ulogu filma kao medija koji na nešto može upozoriti. Može li u sličnoj funkciji on biti i danas?

“Nisam optimist. Ne želim Vas obeshrabriti, ali…”

Ali još uvijek snimate, što znači da još uvijek – vjerujete?

“Sada trenutno snimam ‘Karuza’, novi film o istoimenom mjesnom opernom pjevaču iz Splita. Nadam se da će razgaliti publiku. Razgaliti – ali od užasa. Želim tragikomediju, izazvati plakanje za smijehom. Sad sam već toliko ovladao tom tehnikom, pa će to biti film pun igre, zezanja, malih podvala. Ukratko, film pun veselja.”

V.V.: Eto, znači ipak ste stigli do veselja. Gdje se ono skrivalo u prošlosti?

“Bilo je i veselja, pogotovo kad smo kroz film – bilo igrani ili dokumentarni – na površinu uspjeli izvesti svoj svijet. U potpunosti zadovoljni nismo bili nikad.

“Smatram kako još uvijek nisam realizirao film koji bi bio rezultat mojeg konačnog istraživanja filma kao medija. Sve dosad napravljeno predstavlja put prema tom filmu. Režirao sam osamdesetak filmova. S filmom sam se praktički i rodio, s njime živim…

“Svaki film predstavlja želju za pokazivanjem novoga. Govorim o formi, jer sadržaji su različiti. Autor se prepoznaje isključivo na filmskoj formi. To je ono što me pokreće. Oko forme same nadograđuju se sadržaj i scenarij. U tom smislu svo nagomilano znanje i iskustvo nije realizirano u pokušaju traganja za novom estetikom. ‘Karuzo’ se možda najviše približio toj estetici.”

“Ljudi (u prolazu) II”
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ljudi (u prolazu) II”

Za Lordana Zafranovića snimanje dokumentarnih filmova predstavlja plan B?

“Apsolutno. Ne samo plan B, već i dobrodošlu pauzu. Raditi igrane filmove iznimno je težak posao – od komisija, produciranja, festivala… Dokumentarni film je lakši, u smislu organizacije i ostalih stvari. To je odmor, moj film odmora između dva velika igrana projekta. Tada bih obično snimio nekoliko dokumentarnih filmova. I tako cijeli život. U toj formi mogao sam eksperimentirati, nešto što zbog zakonitosti kina možda nisam mogao kroz onu igranu. No, da ne bude zabune, meni je dokumentarni filmski rod izuzetno drag.”

Nećemo onda otkriti toplu vodu i ustvrditi da Vam je igrani rod ipak najveća ljubav?

“Jest, radi se o najvećoj ljubavi. Još u Kino klubu Split išao sam prema igranoj formi, za razliku od drugih kolega koji su se držali eksperimentalnog ili dokumentarnog filma. Jedini sam ja počeo raditi igrane filmove unutar Kino kluba.”

V.V.: O čemu se ne može napraviti film?

“Film je rođen kao tehnika. Stavljen u kutiju ili stalažu, on je mrtav. Kad taj isti film netko nakon trideset godina stavi u projektor, počnu se događati lijepe stvari. Najprije se pojavi informacija o vremenu njegovog nastanka. No, pored tih tehničkih informacija, iz cjelokupnog mehaničkog procesa dolazi određena energija. Film je, uvijek to govorim, moje umijeće da sve te energije – autorske i suradničke – skupim u filmski kvadrat, a potom ih kondenziram i pustim preko projektora kako bi tu energiju vratili natrag. Film proizvodi – čudo, iako se u potpunosti sastoji od kemije. Kako je to moguće?

“U budućnosti će pritiskom dugmeta biti moguće registrirati energiju nekog mjesta i razgovora, ne samo sliku i zvuk. Naš trenutni razgovor je film, samo da je netko postavio kameru na ovo mjesto. Način na koji Vi pitate, ja odgovaram ili se smijem – to je film, samo što nije fizički snimljen. Sve je film! (smijeh). Film, za razliku od slikarstva, postoji svega stotinjak godina. Sve ovo što danas snimamo predstavlja čisti pionirski rad, iskopinu iz Altamire. Arheolozi će u budućnosti kopati po našim filmovima.”

V.V.: I, što će pronaći kad iskopaju, recimo, posljednjih 25 godina od hrvatske samostalnosti?

“Iskopat će nešto. Dovoljno će biti da iskopaju jedan igrani film i zaključe kako su ga radili glupi ljudi. No, nije bitan konkretan film, koliko sama struktura vlasti u vremenu u kojem je nastajao. Važno je sagledati kompletnu sliku života tog vremena. Ako je film glup – onda je sve glupo! Film je sazidan od različitih umjetnosti; film je vrh svega.”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

V.V.: Po Vama je, dakle, suvremeni hrvatski film svjedočanstvo naše gluposti?

“Apsolutno – da! Izuzetak su pojedini dokumentarni filmovi. Zahvaljujući televiziji tamo je napravljen određeni proces. Televizija ipak daje neke novce za realizaciju konkretnih stvari. Novaca, međutim, nikad dovoljno. Po mojem mišljenju, veliki hrvatski dokumentarni film još uvijek nije napravljen.”

Nemate naročito dobro mišljenje o domaćoj kinematografiji?

“Nemam nikakvo mišljenje o hrvatskom filmu. Da bi ono bilo negativno, već bi i to bila velika stvar.”

V.V.: A prije 1990. godine?

“Ondašnja kinematografija bila je zrela za jedan veliki film. Ne govorim da smo snimali velike filmove, ali pojedinci su bili u samom vrhu svjetske kinematografije. Desetak jugoslavenskih filmova obilježilo je svjetsku filmsku povijest. Već sama ta činjenica predstavljala je i predstavlja značajnu stvar.”

V.V.: U to doba inspiraciju ste crpili iz domaćih ili stranih filmskih ostvarenja?

“Gledali smo – sve živo. Bili smo kao i vi, gladni svega. Inspiraciju nismo crpili iz austro-ugarske kulture već one mediteranske, kojoj i sam pripadam.”

Za objektivan sud o stanju domaće filmske scene ipak bi trebalo pogledati većinu ovdašnje produkcije. Spadate li u takve nagledane pojedince ili Vaše mišljenje ipak bazirate na ograničenom filmskom uzorku?

“Dovoljno je pogledati tri filma godišnje kako bi se dobio realan uvid u stanje naše kinematografije. Dobro, ne radi se o samo nekoliko filmova jer često sudjelujem u festivalskim žirijima. Vidim, dakle, dovoljno. Izuzetno poštujem autora i onog najlošijeg filma. Snimanje filmova je velika muka. Radi se o mojoj profesiji i vrlo rijetko poimence ukazujem na loše stvari.

“No, da je hrvatska kinematografija trenutno u lošem stanju, to mogu javno reći. Kad mogu – hvalim, i to s velikim užitkom. Nažalost, film je ogledalo vremena. Nije to nikakva deviza ili parola. Teško da kvalitetan film može nastati u trenutnim hrvatskim prilikama.”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Po Lordanu Zafranoviću i dijelu Vaših kolega, u hrvatskom filmu malo toga funkcionira na pravi način. S druge strane, imamo i nemali postotak domaćih redatelja koji hvale već nekoliko godina uhodan mehanizam Hrvatskog audiovizualnog centra. Ne uvijek savršen, ali koji polako počinje davati opipljive rezultate. U pravu je – koja strana?

“Tema je to o kojoj možemo do sutra. Ja sam emigrirao zbog filma, čovječe! Zbog filma sam upropastio cjelokupnu bližu i dalju obitelj. Susjedi su razbili prozore obiteljske kuće mojih oca i matere. Sve zbog mene. To su bile tragedije! Sin mi se početkom devedesetih nije mogao upisati u školu. Ponovno – zbog krivog prezimena. Polemizirao sam s Franjom Tuđmanom koji me zbog dva kadra stavio u knjigu neprijatelja hrvatskog naroda. U to vrijeme mogao me, bez ikakvih problema, ubiti tko je htio. Na listi za likvidaciju bio sam među tri prva…

“Treba, znači, biti upoznat sa svim okolnostima, a tek onda pričati. Zatim su ovi miševi, pantagane kako ih ja zovem, krenuli zaustavljati moj povratak u Hrvatsku. Zašto? Vjerojatno da ne bih slučajno poremetio njihov mir u filmskoj močvari. Naravno, možemo razgovarati i o ne tako crnim stvarima u filmskoj industriji. Dopustite mi ipak određenu subjektivnost jer ipak sam ljudsko biće. Nisam čovjek koji bi oprostio takvo zlo. Nije se radilo o igrarijama već ozbiljnim stvarima. Prilijepili su mi etiketu antihrvatskog elementa, koja je ostala do danas. Za njih tada – najidealniji postupak.

“Kada treba eliminirati moj scenarij, onda je dovoljno iz ladice izvući taj argument. Ionako na lovu čeka drugih stotinu gladnih usta. Ja sam profesionalac i živim od filma. To se često zaboravlja. Pozdravljam demokratizaciju o kojoj pričate. Pozdravljam i novi medij koji je doveo do situacije da filmove možeš praviti i kod kuće. No, ja kao školovani profesionalac živim od filma. Radim filmove koji u kina dovode ogroman broj publike. Ti filmovi su isplativi, kako meni, tako i producentima. U tome leži moje umijeće.

“Sredstva o kojima govorim, u konkretnom slučaju odnose se na HAVC. Ona nisu velika, radi se možda o deset ili petnaest posto budžeta. Ali vrlo važnima u trenucima kada na tržištu više ne postoji producent poput Jadran filma, primjerice. Ne dajući film profesionalcu koji je prošao sistem profesije; koji iza sebe ima umjetnički i komercijalni uspjeh, znači direktno ugrožavanje njegovog života i egzistencije.”

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.