U Zagrebu danas započinju 25. Dani hrvatskog filma. Jubilarno izdanje hrvatskog festivalskog giganta fokusiranog na godišnju berbu kratkog metra održavat će se od 21. do 24. travnja u kinima Europa i Tuškanac, odnosno klubu Vinyl gdje će biti prezentiran program glazbenih spotova.

Svečano otvaranje festivala zakazano je za 20 sati i kino Europu, premda ćete, primjerice, prvi kontakt s ovogodišnjim glavnim programom moći doživjeti već od 16 sati, u bloku filmova pod nazivom “Filmaši o filmašima”. Da ne zaboravimo, na sve DHF-ove programe ulaz je slobodan, uz prethodno podizanje karata na blagajnama Europe.

U natjecateljskom pak programu dokumentarnih naslova, Dani su u opticaj pustili ukupno 25 filmova, od čega deset svjetskih premijera. Dokumentarni.net koncentrirao se upravo na taj dio festivala, pokušavši odabrati dokumentarce vrijedne vaše pažnje i vremena.

Izbor je razlomljen na dva dijela – u prvom predstavljamo po nama nezaobilazne dokumentarce poput “Dum spiro spera” (2016) Pere Kvesića i “Šta ako jesmo” (2016) Domagoja Matizovića Ristića, dok je drugi rezerviran za filmove koji vam se neće nužno utetovirati u dojmovne ćelije, ali koji svojim produkcijskim adutima / duhom / zanimljivom pričom osvajaju gledateljevu pažnju.

Najbolji filmovi dokumentarnog dijela natjecateljskog programa 25. Dana hrvatskog filma po izboru portala Dokumentarni.net:

“Dum spiro spero” (2016)

  • Režija: Pero Kvesić
  • Produkcija: Factum
  • Trajanje: 52 minute

Iz recenzije, 11.3.2016.: Dok jednom ne omrkne, drugom ne svane, jel’ da? A kad oboma svane? Da poznati novinar i pisac Pero Kvesić nije svojem dugogodišnjem prijatelju Nenadu Puhovskom pokazao kućne videoklipiće vlastite svakodnevice, svjetlost javnosti vjerojatno nikad ne bi ugledao trenutno možda i najbolji HR-doks 2016. godine.

Puhovski je, naime, kod Kvesića tražio arhivski materijal za svoj dokumentarac “Generacija ’68” (2016), oduševivši se usput viđenom piščevom video-riznicom. Film je kasnije prijavljen na HAVC-ov natječaj a ostalo ste gledali na 12. ZagrebDoxu. Ili ste trebali. I trebate. Zbilja trebate!

Kvesićevo autobiografsko i debitantsko-filmsko razotkrivanje, “Dum spiro spero”, u ich formi natopljeno je morbidnim humorom (razmišljanje o različitim vrstama samoubojstava i ekspresno odustajanje zbog objektivnih razloga) i elokventno-rezigniranom samokritičnošću kakvu vam samo akumulirana životna mudrost (i)li svijest o vlastitoj smrtnosti može podariti.

Pisac već duže vremena pati od zdravstvenih problema povezanih sa smanjenim kapacitetom pluća (dvadeset posto), a liječničke prognoze, naročito one dugoročne, nisu najoptimističnije. Zato i neslužbeni video-dnevnik, iz prvog lica kamere prema svijetu, u kojem Kvesića pratimo u naizgled monotonim svakodnevnim djelatnostima, poznatom autoru služi kao svojevrsni ispušni ventil.

Ali opet, “Dum spiro spero” (“Dok dišem, nadam se”, lat.) je punokrvno – nekonvencionalan, starozagrebački, sjetan film, koji se gleda poput književnog ostvarenja i voli dječjom strašću za Kušanovu i Milčecovu stvarnost obližnjeg brijega. Kvesić je topao i šarmantan, obrazovan, načitan – dubok; a opet tako ranjiv i dostupan, majstor pisane i izgovorene riječi te čovjek koji se više nikome ne mora dokazivati.

Dum spiro spero” je predivan film uz uvjerljivo najbolji VO scenarij domaćeg dokumentarizma u xy godina!

“Šta ako jesmo?” (2016)

  • Režija: Domagoj Matizović Ristić
  • Produkcija: Kinematograf
  • Trajanje: 36 minuta

Šta ako jesmo? Šta. Ako. Jesmo? Na Nismo smo već naviknuli. Oguglali. Nismo već godinama primamo bez anestezije. Nismo više ne boli. No, budimo trenutno realni i tražimo nemoguće. Šta ako ipak – jesmo? Šta ako smo, igrom slučaja, nakon onih K+ ljubavi pred istekom trajanja, kojima samo Hladno pivo diže refrenske spomenike, ipak nekako doteturali do one – prave?

Intimistički dokumentarac Domagoja Matizovića Ristića o vezi na daljinu hrvatsko-srpskog para mogao bi, na prvu, ohladiti pravovjerne dokumentarne puriste. “Šta ako jesmo” doista svojom pravocrtno-raskadriranom, igranofilmskom dramaturgijom odaje dojam dobro posloženog – fikcijskog djela. Sljedeći korak bio bi, vjerojatno, izjednačiti zadah fikcije (pomno birani VO scenarij, vidljivo izrežirane prološko-epiloške dionice…) s neiskrenim predumišljajem, što zapravo ne odgovara brojčanom stanju na terenu.

“Šta ako jesmo” ne laže, ali živi po svojim filmskim pravilima. Matizović Ristić je snimio atmosferičan (maglovite scene Zg-Bg autoputa, noćna vizura srpske metropole, verbalna međuigra ljubavnog para u offu bez uporabe talking headsa; sve s izvrsnom glazbenom podlogom koja dodatno podgrijava osjećaj samoće, izolacije i nepripadnosti toplom krdu) dokumentarac o tjeskobnoj nemoći i defetizmu. Modernom ropstvu i regionalnom Istočnom grijehu. Autorefleksiji i demonu na lijevom ramenu. Tehnologijama koje spajaju nespojivo i srednjovjekovnim koje razdvajaju zdravorazumski podrazumijevano.

Ovo je, ipak, prije i iznad svega – film o ljubavi. Ljubavi s prstohvat pragmatičnosti koju tinejdžeri deflektiraju prema Jupiteru. Ljudi u tridesetima nemaju taj luksuz. Ljudi u tridesetima znaju da i good enough sadrži svoj opipljiv, materijalni bar-kod. Šta ako, zato, ne spava na lovorikama inicijalnih iskri, dobrog seksa i međusobne kemije. Pravi Šta ako je kraj puta – zbog kojeg se odričemo svojih kvartovskih zona komfora. End of the line za koji se vrijedi boriti…

Šta ako jesmo?
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Šta ako jesmo?”

“Martinac” (2015)

  • Režija: Zdravko Mustać
  • Produkcija: Hrvatski filmski savez
  • Trajanje: 62 minute

“Martinac” je za višepotpisanog autora možda i najugodnije iznenađenje 25. Dana hrvatskog filma. Očekivani faktografsko-suhoparni desant začinjen blaziranim intervjuima preživjelih suboraca, zamijenila je odmjerena, poučna i prije svega nehagiografska rekapitulacija života i djela avangardnog splitskog filmskog redatelja i pjesnika Ivana Martinca.

Martinac je bio sve samo ne tipični predstavnik tadašnje filmske klike. Željevši živjeti za film a ne od njega, vječno u potrazi za savršenim kadrom, splitski je redatelj Sedmoj umjetnosti pristupao gotovo matematički, poput jednadžbe.

Pa opet, Martinčevi filmovi, pogotovo nakon povratka iz Beograda, Split – njegovu vječnu i sveprisutnu temu – i same Splićane prikazuju u meditativnom ozračju, kroz “pomno organizirane slike i statičnost samog ambijenta”, kako je rekao Hrvoje Turković, filmski kritičar i teoretičar te jedan od mnoštva zanimljivih Mustaćevih sugovornika. Umjetnik, inovator, hipohondar, izraziti vjernik, kubrickovski tiranin na setu… Sve to, a i neusporedivo više objedinjavao je Ivan Martinac u jednoj osobi.

Mustać je, uz montažnu pomoć Damira Čučića prije svih, snimio informativno i sjajno posloženo filmsko djelo, bez natruhe praznog hoda i uobičajene naricajuće patetike. “Martinac” je školski primjer punokvrne klasične dokumentarne biografije, unatoč početnim preprekama u vidu strogo određenih kuhinjskih sastojaka.

“Kino otok” (2016)

  • Režija: Ivan Ramljak
  • Produkcija: Restart
  • Trajanje: 33 minute

Iz recenzije 11.3.2016.: Ivan Ramljak, srećom, nije morao udisati sumnjiva ljudska isparavanja prekrcanih lokalnih kino-sardina sredinom prošlog stoljeća da bi pružao ruke prema projektorskom suncu trećerazrednog jugo-sovjetskog filmskog treša. Snimiti film o tome? E, to je već neka druga stvar. Zašto, kvragu, uvod podsjeća na spotovsku kataklizmu udruge kojoj spominjati ime nećemo? U ime obitelji, khm.

No dobro, baš se iskašljasmo.

U današnje doba 4K-a, HD-a, interneta i streaming servisa, simpatično bedasto djeluje spoznaja o kinu kao nečem revolucionarnom i nedostižnom, mitskom mjestu dapače, o kojem stariji prvoborci i danas, eto, sa sjetom rado žubore.

“Kino otok”, Ramljakov vizualno-strukturalni esej s intervjuima u offu, predstavlja višeslojni hommage, prije svega pionirskim počecima Sedme umjetnosti, u nešto manjem opsegu i specifičnom otočkom načinu života.

Bitna je priča, o da, ali bitan je i stil, poručuje ispod glasa hrvatski redatelj, milujući gledateljevu pažnju fiksiranim pogledom na izblijedjelo-ledenu arhitektonsku teksturu odavno prezrenih kinodvorana, čije podove umjesto nekadašnjeg žamora radoznale publike danas ispunjavaju leševi zalutalih vrabaca, joga-tečajisti i streljački vod nadobudne mlađarije.

Izvrsni “Spomenik” (2015) Igora Grubića rastvorio je novo perceptivno poglavlje o domaćoj (NOB) spomeničkoj baštini. Ramljaku je isto pošlo za rukom s (otočkom) kino-arhitekturom, premda se radi o neusporedivo benignijoj temi.

Fotografija (Ivan Slipčević i Smiljka Guštak), zvuk i ideja u savršenom simbiotičkom valceru, uz ritmičko-montažerske udaraljke Damira Čučića – “Kino otok” je jedan od rijetkih hrvatskih must see dokumentaraca s 12. ZagrebDoxa.

“Treći” (2016)

  • Režija: Arsen Oremović
  • Produkcija: Interfilm
  • Trajanje: 70 minuta

Iz recenzije, 11.3.2016.: Oremovićev treći (ha!) dokumentarac u karijeri nije film bez mana, ali je sportski – ozbiljan, u doku-podžanru ne naročito interesantnom hrvatskoj nefikcijskoj pameti.

Mario Kovač se, sjetit ćete se, u 2013. okuražio realizirati opet – ne naročito uspjelu “Offside zamku”, film o nogometnoj kladioničarskoj aferi Offside koja je tri godine ranije punila domaće novinske stupce.

Oremović je kao relativni autsajder u sportskom svijetu mogao računati na sličnu zakopčanu neuhvatljivost svojih white whale sugovornika, pa je na vrijeme odustao od investigativnih gibneyjevskih pretenzija, okrenuvši se planu B.

Cilj – prokazivanje mutirane oligarhijsko-monopolističke ideje te klijentelizma koji prijeti gušenjem cjelokupnog domaćeg sporta kroz vizuru GNK Dinamo i hrvatske nogo-reprezentacije (autocitat majka!) – je ostao isti, uz ponešto drugačije metode.

Sve što je druga strana imala i željela za reći – kamere su već odavno zabilježile, samo je to trebalo pretočiti iz digresijske arhive pa uštrikati kao studijski – poentirajući voiceover za armiju nezadovoljnika, od dinamo-hajdučke ilegale, slavonskih gimnastičarskih nesretnika do skalpel-genijalnog Jurice Pavičića.

“Treći” ponekad frustriraju mooreovskim jednadžbenim populizmom s jednom nepoznanicom, kao i hit and miss sugovorničkim izborom (Zlatko Vitez kao totalni promašaj; s druge strane fali stručnijih komentatora poput Aleksandra Holige), no Oremović je napokon na dojmljiv i varljivo lagašan način upro prstom prema kockasto-nogometnoj hobotnici – čak više s one ideološke strane – čijim se krakovima polako, ali sigurno nazire kraj.

Ovo će biti gledan dokumentarac, na televiziji sigurno, kina su uvijek poseban zalogaj…

Dokumentarni filmovi koje biste također trebali pogledati na 25. Danima hrvatskog filma:

“Ana Trg” (2015)

  • Režija: Jelena Novaković
  • Produkcija: Restart laboratorij
  • Trajanje: 26 minuta

Sinopsis: Bez dana odmora, po suncu, snijegu, kiši, nedjeljom i blagdanima, Ana već četrdeset godina dolazi pred gradsku crkvu prodavati religijske kalendare i krunice. Samo pet metara dalje svoj štand razvila je Zorka, njezina konkurencija.

Poslovnu logiku zadržavanja kupaca primijenile su jednostavno – spuštanjem cijena. Iako u neprestanom sukobu, ne mogu jedna bez druge. Ovisnost o dinamičnom svijetu protoka informacija, tračeva i živopisnih gradskih likova učinila ih je stamenim simbolima jednog mikrouniverzuma. Ana, Zorka i Trg, nerazdvojni su trio u duhovitom socijalnom eseju o pripadanju i prijateljstvu.

“Crtači” (2015)

  • Režija: Krešimir Lendić
  • Produkcija: Trotoar
  • Trajanje: 36 minuta

Sinopsis: Film nas upoznaje s radom triju osječkih crtača stripa i njihovom tragičnom sudbinom na kraju Drugog svjetskog rata. Sebastijan Lechner, Marijan Ebner i Veljko Kockar bili su dio veće scene koja se pojavila na ovim prostorima krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba stripa u Europi.

Većinu svojih stripova objavili su u beogradskim tiskanim izdanjima, ali istražujući za film pronašli smo da su objavljivani širom Europe. Na kaju rata Kockar je strijeljan, a Lechner i Ebner su nestali.

“Delta – obilje umjetnosti” (2015)

  • Režija: Marin Lukanović
  • Produkcija: Filmaktiv
  • Trajanje: 26 minuta

Sinopsis: Delta 5 ime je skupine od devet umjetnika koji dijele radni prostor u zgradi IVEX u Rijeci. Pitanja o njihovu životu i radu, dinamici svakodnevnice, kontakt s publikom i neizvjesna budućnost zgrade ključne su teme filma.

Njihova suradnja jedan je od mogućih modela zadržavanja ideja solidarnosti, altruizma i zdrave pameti. Film je osvojio Nagradu ArTVision za najbolji dokumentarni film u programu Giornate degli autori na 72. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

“Iskrice” (2015)

  • Režija: Željko Sarić
  • Produkcija: Projekt 6 studio
  • Trajanje: 64 minute

Sinopsis: Fenomen online datinga u Hrvatskoj je već dugo prisutan, ali ovaj film po prvi put razotkriva sudbine protagonista koji se kriju iza internetskih nadimaka. Ingvar 25, Lady Vintage, Contessa Nera, Niska Rastaman, Pagdjesitidosada pojavljuju se na različitim portalima za upoznavanje u potrazi za kratkotrajnom vezom ili pak životnim partnerom.

“Krek” (2016)

  • Režija: Matija Fućek
  • Produkcija: Centar za kulturu i film Augusta Cesarca / Kinoklub Zagreb
  • Trajanje: 35 minuta

Sinopsis: U formi vloga Matija nas uvodi u svakodnevni život jednog osnovnoškolca. Upoznaje nas sa svojom školom i kolegama u razredu, sa svojim obavezama te sa svime što je dio njegove uobičajene rutine. Ipak, u “Kreku” nam otkriva i intimne detalje o sebi koje tipični klinac njegovih godina ne želi ili ne voli pričati o sebi.

“Poslednji galebovi” (2015)

  • Režija: Nemanja Lakić
  • Produkcija: Udruga Dokuma / FDU Skopje / ADU / Kino Klub Split
  • Zemlje podrijetla: Hrvatska / Makedonija
  • Trajanje: 6 minuta

Sinopsis: Portret legendarnih makarskih galebova, zavodnika par excellence jadranske obale.

“Rezidba” (2015)

  • Režija: Katerina Duda
  • Produkcija: Restart – Škola dokumentarnog filma
  • Trajanje: 11 minuta

Sinopsis: Autoričin djed Lazar dobio je prije nekoliko godina mobitel s kamerom i od tada dokumentira sve oko sebe. Nakon pozamašne količine nakupljenog materijala traži autoricu da ga nauči montirati kako bi svoje skraćene filmove mogao mailom slati onima koje je i za koje je snimao.

Nekoliko dana oko Božića započinju zajednički projekt: snimaju zimsku svakodnevicu malog mjesta na moru i pripreme blagdanskih obroka, a djed se trudi savladati tehniku filmske montaže.

“Statisti” (2015)

  • Režija: Tomislav Mršić
  • Produkcija: HRT
  • Trajanje: 59 minuta

Sinopsis: Istovremeno s pojavom jedne od najpopularnijih BBC-jevih serijala statisti postaju trend i u nas. No ovdje oni nisu bili plod mašte televizijskih sineasta nego proizvod društva u tranziciji.

Stotine ljudi u Hrvatskoj danas spas nalaze u statiranju, zamjenjujući svoje živote tuđima. Na temeljima urušenog gospodarstva, socijalnih i društvenih normi gradi se jedan cijeli novi svijet. U tom izmišljenom svemiru oni ponovo nalaze svoje mjesto pod suncem: glume u sapunicama, pljeskaju u TV emisijama, ginu u igranim filmovima…

Oni su, kao što pjesnik reče: “statisti i u životu i u filmu.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here