Ako je suditi prema domaćem dijelu programa 12. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDoxa, čeka nas jedna od mršavijih godina za hrvatski dokumentarni film. Teško je to za priznati, ali velika većina u Zagrebu prikazanih filmova teško da će zainteresirati i manje okorjele domaće uživaoce doku-produkcije, a kamoli istančana nepca stranih programskih direktora.
Radi li se o dugoročnoj stvaralačkoj krizi ili nas je sve razmazila rekordna 2014., tek treba vidjeti. Možda je postavljena letvica od desetak kvalitetnih dokumenatarnih uradaka godišnje previsok cilj za naše dokumentariste. I to je također moguća legitimna stvarnost koje se ne treba sramiti. Ono oko čega ne smije biti pregovora, međutim, jest način plasmana u službeni program ZagrebDoxa, pogotovo njegov natjecateljski dio.
Zar doista, recimo, treba silovati ulazak nekolikominutnih kućnih djelaca (a ne radi se samo o jednom ili dva regionalna naslova) važne tematike ali nikakve izvedbe, u program u kojem ozbiljni ljudi odlučuju o ozbiljnim nagradama na ozbiljnom festivalu? Samo da bismo mogli reći – hej, ove godine imamo još više hrvatskih doksa u natjecateljskoj?
Takve odluke u konačnici ne koriste nikome, ponajmanje samom festivalu (gubitak kredibiliteta), ali i filmskim umjetnicima koji zbog umjetno inflatiranog hypea ne znaju stvarni razultat utakmice s europskim kolegama.
Uživali smo na ovogodišnjem Doxu koji je izuzev regionalnog programa bio – izniman. Dobronamjerna kritika je tu jer nam je stalo i uvijek će nam biti stalo do hrvatskog dokumentarizma. ‘Ajmo onda ne utapati suze u jeftinom konjaku i najavimo najbolje hrvatske dokumentarne filmove s 12. ZagrebDoxa.
12. ZagrebDox, najbolji hrvatski dokumentarni filmovi po izboru portala Dokumentarni.net:
1. “Dum spiro spero” (2016) ★★★★ i 1/2
- Režija: Pero Kvesić
- Produkcija: Factum
- Trajanje: 52 minute
Dok jednom ne omrkne, drugom ne svane, jel’ da? A kad oboma svane? Da poznati novinar i pisac Pero Kvesić nije svojem dugogodišnjem prijatelju Nenadu Puhovskom pokazao kućne videoklipiće vlastite svakodnevice, svjetlost javnosti vjerojatno nikad ne bi ugledao trenutno možda i najbolji HR-doks 2016. godine.
Puhovski je, naime, kod Kvesića tražio arhivski materijal za svoj dokumentarac “Generacija ’68” (2016), oduševivši se usput viđenom piščevom video-riznicom. Film je kasnije prijavljen na HAVC-ov natječaj a ostalo ste gledali na 12. ZagrebDoxu. Ili ste trebali. I trebate. Zbilja trebate!
Kvesićevo autobiografsko i debitantsko-filmsko razotkrivanje, “Dum spiro spero”, u ich formi natopljeno je morbidnim humorom (razmišljanje o različitim vrstama samoubojstava i ekspresno odustajanje zbog objektivnih razloga) i elokventno-rezigniranom samokritičnošću kakvu vam samo akumulirana životna mudrost (i)li svijest o vlastitoj smrtnosti može podariti.
Pisac već duže vremena pati od zdravstvenih problema povezanih sa smanjenim kapacitetom pluća (dvadeset posto), a liječničke prognoze, naročito one dugoročne, nisu najoptimističnije. Zato i neslužbeni video-dnevnik, iz prvog lica kamere prema svijetu, u kojem Kvesića pratimo u naizgled monotonim svakodnevnim djelatnostima, poznatom autoru služi kao svojevrsni ispušni ventil.
Ali opet, “Dum spiro spero” (“Dok dišem, nadam se”, lat.) je punokrvno – nekonvencionalan, starozagrebački, sjetan film, koji se gleda poput književnog ostvarenja i voli dječjom strašću za Kušanovu i Milčecovu stvarnost obližnjeg brijega. Kvesić je topao i šarmantan, obrazovan, načitan – dubok; a opet tako ranjiv i dostupan, majstor pisane i izgovorene riječi te čovjek koji se više nikome ne mora dokazivati.
“Dum spiro spero” je predivan film uz uvjerljivo najbolji VO scenarij domaćeg dokumentarizma u xy godina!
2. “Kino otok” (2016) ★★★★
- Režija: Ivan Ramljak
- Produkcija: Restart
- Trajanje: 33 minute
Ivan Ramljak, srećom, nije morao udisati sumnjiva ljudska isparavanja prekrcanih lokalnih kino-sardina sredinom prošlog stoljeća da bi pružao ruke prema projektorskom suncu trećerazrednog jugo-sovjetskog filmskog treša. Snimiti film o tome? E, to je već neka druga stvar. Zašto, kvragu, uvod podsjeća na spotovsku kataklizmu udruge kojoj spominjati ime nećemo? U ime obitelji, khm.
No dobro, baš se iskašljasmo.
U današnje doba 4K-a, HD-a, interneta i streaming servisa, simpatično bedasto djeluje spoznaja o kinu kao nečem revolucionarnom i nedostižnom, mitskom mjestu dapače, o kojem stariji prvoborci i danas, eto, sa sjetom rado žubore.
“Kino otok”, Ramljakov vizualno-strukturalni esej s intervjuima u offu, predstavlja višeslojni hommage, prije svega pionirskim počecima Sedme umjetnosti, u nešto manjem opsegu i specifičnom otočkom načinu života.
Bitna je priča, o da, ali bitan je i stil, poručuje ispod glasa hrvatski redatelj, milujući gledateljevu pažnju fiksiranim pogledom na izblijedjelo-ledenu arhitektonsku teksturu odavno prezrenih kinodvorana, čije podove umjesto nekadašnjeg žamora radoznale publike danas ispunjavaju leševi zalutalih vrabaca, joga-tečajisti i streljački vod nadobudne mlađarije.
Izvrsni “Spomenik” (2015) Igora Grubića rastvorio je novo perceptivno poglavlje o domaćoj (NOB) spomeničkoj baštini. Ramljaku je isto pošlo za rukom s (otočkom) kino-arhitekturom, premda se radi o neusporedivo benignijoj temi.
Fotografija (Ivan Slipčević i Smiljka Guštak), zvuk i ideja u savršenom simbiotičkom valceru, uz ritmičko-montažerske udaraljke Damira Čučića – “Kino otok” je jedan od rijetkih hrvatskih must see dokumentaraca s 12. ZagrebDoxa.
3. “Kratki obiteljski film” (2015) ★★★★
- Režija: Igor Bezinović
- Produkcija: HRT
- Trajanje: 20 minuta
Igor Bezinović na ovogodišnji je ZagrebDox ponovno došao s novom epizodom HRT-ovog serijala “Probacije”. “Verudu – film o Bojanu” (2015) zamijenio je “Kratki obiteljski film” (2015), priča o Marici Adrić, gospođi u zlatnim godinama osuđenoj za pokušaj ubojstva svoje snahe.
“Veruda” je prošle godine Dox napustila s Posebnim priznanjem u regionalnom programu, dok je “Kratki” u 2016. ostao – a da, kratkih rukava. See what we… Nevermind.
Što je šteta jer “Kratki obiteljski film” predstavlja kvalitativni korak naprijed u odnosu na “Verudu”, a usudili bismo se prisnažiti kako Riječanin u karijeri nije snimio zaokruženiji dokumentarni film. Najbolji? Da, pa zašto ne – ovo je najbolji dokumentarac Igora Bezinovića u karijeri! There, we said it.
Sad već poslovična Bezinovićeva rezerviranost / distanciranost u odnosu na svoje protagoniste u ovom konkretnom slučaju ne predstavlja otegotnu okolnost, dapače. Vidi se u autorovom rukopisu djelomično utjecaj hladne, inspektorske ruke Krste Papića iz kultnog “Kad te moja čakija ubode”.
Marica je, doduše, zahvalan sugovornik, koji o svojem zločinu razglaba lakonskom, dobroćudno seljačkom lakoćom. Opasna je to hodajuća granica blage socio-patologije, u koju spada i njen incestuozno-dominantni odnos sa sinom Đurom, gotovo prepisan iz Hitchcockovog “Psiha”.
“Kratki obiteljski film” je dragulj domaćeg kratkog metra (vrhunski utegnuta, clicking on all cylinders montaža Hrvoslave Brkušić!); vitraj socio-ekonomske/psihološke studije s dobrom dozom zabave (rekonstrukcija napada nožem) i ruralne tragike iz koje gotovo da možete iscijediti pljesnivu esenciju starih kredenaca i Isusovog slikarskog trešeraja. Vrh ovogodišnje hrvatske doku-produkcije, bez ikakve sumnje.
4. “Treći” (2016) ★★★ i 1/2
- Režija: Arsen Oremović
- Produkcija: Interfilm
- Trajanje: 70 minuta
Oremovićev treći (ha!) dokumentarac u karijeri nije film bez mana, ali je sportski – ozbiljan, u doku-podžanru ne naročito interesantnom hrvatskoj nefikcijskoj pameti.
Mario Kovač se, sjetit ćete se, u 2013. okuražio realizirati opet – ne naročito uspjelu “Offside zamku”, film o nogometnoj kladioničarskoj aferi Offside koja je tri godine ranije punila domaće novinske stupce.
Oremović je kao relativni autsajder u sportskom svijetu mogao računati na sličnu zakopčanu neuhvatljivost svojih white whale sugovornika, pa je na vrijeme odustao od investigativnih gibneyjevskih pretenzija, okrenuvši se planu B.
Cilj – prokazivanje mutirane oligarhijsko-monopolističke ideje te klijentelizma koji prijeti gušenjem cjelokupnog domaćeg sporta kroz vizuru GNK Dinamo i hrvatske nogo-reprezentacije (autocitat majka!) – je ostao isti, uz ponešto drugačije metode.
Sve što je druga strana imala i željela za reći – kamere su već odavno zabilježile, samo je to trebalo pretočiti iz digresijske arhive pa uštrikati kao studijski – poentirajući voice-over za armiju nezadovoljnika, od dinamo-hajdučke ilegale, slavonskih gimnastičarskih nesretnika do skalpel-genijalnog Jurice Pavičića.
“Treći” ponekad frustriraju mooreovskim jednadžbenim populizmom s jednom nepoznanicom, kao i hit and miss sugovorničkim izborom (Zlatko Vitez kao totalni promašaj; s druge strane fali stručnijih komentatora poput Aleksandra Holige), no Oremović je napokon na dojmljiv i varljivo lagašan način upro prstom prema kockasto-nogometnoj hobotnici – čak više s one ideološke strane – čijim se krakovima polako, ali sigurno nazire kraj.
Ovo će biti gledan dokumentarac, na televiziji sigurno, kina su uvijek poseban zalogaj…
5. “4.7” (2015) ★★★ i 1/2
- Režija: Đuro Gavran
- Produkcija: HRT
- Trajanje: 29 minuta
Ah, ZagrebDoxovi žiriji… Otkad pohodimo Dox, ne sjećamo se kvarnijeg Regionalnog programa od ovog posljednjeg. Nije Đuro Gavran kriv što je njegov “4.7” ugrabio Veliki pečat R.P.-a, premda se i u trpezi za siromahe pronašao pokoji slasniji zalogaj poput “Flotela Europa” i “Druge strane”, ponajprije.
O posljedicama ovisnosti u domaćoj su kinematografiji snimljeni bezbrojni igrani i dokumentarni filmovi. Bilo je i dobrih, naravno, ili kako bi rekao Davor Šuker: “U svakom kukolju, ima i žita”.
Gavran s pričom o bivšem alkoholičaru Siniši slijedi dobro utabanu šprancu imam-ideju-al’-nemam-para-ni-previše-dana-snimanja dokumentarnih 9-5 low budget šljakera – klasičnim / dvoplanskim intervjuima i zanatskim orjentacijskim kadrovima koji od gledatelja ne izazivaju naročite emotivne podražaje.
I bila bi to priča o još jednom HR-dokumentarcu za prijatelje i rodbinu, da u posljednjih pet minuta u kadar nije ušetala bivša supruga glavnog protagonista, žrtva Sinišinog dugogodišnjeg obiteljskog nasilja, uglavnom psihičkog.
Svaka priča ima dvije strane, slažemo se, a i tko nas pita. Ali zašto bježati od džepnog trijumfalizma koji će uslijed sirovog svjedočanstva zlostavljane supruge, osjetiti pojedinci sličnih životnih utega. Petominutna neskriptirana svađa među supružnicima već sada odlazi u arhivu najdomljivijih scena hrvatskog filma uopće. Zbog ovakvih stvari filmove treba gledati do odjavne špice!
