Kao i svake godine, tako i ove, sada već tradicionalno najavljujemo program Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDoxa. Namjera je jednostavna – našim vjernim čitateljima preporučiti ono najbolje što najveće hrvatsko doku-okupljalište može ponuditi.

Uz glavnog urednika portala Dokumentarni.net, Hrvoja Krstičevića, preporuke za 12. Dox (21. – 28. veljače) sastavio je i naš suradnik Velimir Grgić, novinar, književni autor i također ljubitelj dobre dokumentarne kapljice.

Dokumentarni filmovi koje ne smijete propustiti na 12. ZagrebDoxu (Hrvoje Krstičević):

“Don Juan” (2015)

  • Režija: Jerzy Sladkowski
  • Zemlje podrijetla: Švedska / Finska
  • Trajanje: 92 minute
  • Program: Međunarodna konkurencija

“Don Juan” iz naslova zapravo predstavlja ironično-dobrohotni jab usmjeren prema bradi glavnog junaka, 22-godišnjeg Rusa Olega, mladića kilometrima udaljenog od španjolskog serijskog skupljača ženskog donjeg veša; a još pokoji metar fore i od klasičnog slavenskog auto-nišan-štaš-mala-popit arhetipluka.

Majstor – ali baš majstor, Poljak Jerzy Sladkowski, varljivom lagašnom lepršavošću prekaljene iskusnjare sukobljava ruski tradicionalizam i modernistički utjecaj Zapada, hipsterski new age i praznovjerje simpatične seljačke sirovosti, ono što sanjamo i ono što nam je dozvoljeno sanjati…

“Don Juan” je sagrađen na privlačnoj autentičnoj bezkočnica bazi privatnog kućnog rata između dominantne i neostvarene majke i dobronamjernog, ali povučenog i autističnog mladića bez socijalnih vještina.

Film koji se često gleda kroz igranofilmske naočale, otvara međutim čitavu paletu dodatnih pitanja poput uvjetovane kondicioniranosti današnjeg društva, nepripremljenosti institucija za osobe s posebnim potrebama ili na onoj najosnovnijoj razini – dugoročnih posljedica prisilnog suživota različitih generacija pod istim krovom.

No, da ne kompliciramo – u Olega ćete se zaljubiti, njegovu majku u isto vrijeme prezirati i tapšati po leđima, a redatelja Sladkowskog poslije projekcije poželjeti počastiti rakijom po izboru. Jer, “Don Juan” je uistinu divan, poetičan, to root for film – kraljevski predstavnik onog nečeg zbog čega smo i zavoljeli dokumentarnu umjetnost.

“Ispod sunca” / “Under the Sun” / V luchakh solnca” (2015)

  • Režija: Vitalij Manski
  • Zemlje podrijetla: Rusija / Latvija / Njemačka / Republika Češka / Sjeverna Koreja
  • Trajanje: 106 minuta
  • Program: Majstori Doxa

“Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, glasi stara – starogrčka. Što ako ih možeš pobijediti čak i nakon što im se pridružiš? Ruski doku-alkemičarski mag Vitali Manski napravio je upravo to, otišavši u Sjevernu Koreju snimiti životne navike prosječne sjevernokorejske obitelji.

Ono što je tamo zatekao, vjerojatno će preneraziti i najokorjelije skupljače SK materijala, od prop-klipštine YouTube svemira do ozbiljnijih, ali ne toliko studioznih uradaka otkačenog Danca Madsa Brüggera.

“Ispod sunca” na prvu ne iznenađuje, nudeći uobičajenu kulisu propagandne mašine najizoliranije svjetske države: brižno planirane i koreografirane sletove, vojnički disciplinirano klanjanje spomeniku najdražih vođa Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, uzdizanje vlastitih industrijskih kapaciteta itd.

No, tek kad se kamere ugase ili u (namjernom) slučaju Manskog – ostave snimati prije i poslije službenih scena u koje su uključeni i pripadnici sjevernokorejskih tajnih službi, počinjemo svjedočiti onoj pravoj, neiskrivljeno apsurdnoj slici ove totalitarne azijske države koja je doktorirala gušenje svakog individualizma.

Pustite guzice i sise u prajmtajmu, “Ispod sunca” u svojem metafilmskom izričaju nudi pravi razlog za brigu i naljepnicu “Zabranjeno za mlađe od 18”. Mislili ste da Hrvati žive u nazadnoj vukojebini? Izazivamo vas da to izjavite nakon samo jednog pogleda u plačno lice djevojčice, izobličene nakon 56 ponavljanja spontane scene hvaljenja sjevernokorejskog nacionalnog jela.

“Ispod sunca” je filmska distopija one najgore vrste – bolno stvarna i bigbrotherovski sveprisutna. Stvarnost koja ne dolazi s olakšanjem posljednje scene i dizanjem svjetlosnih kino-zastora. Remek-djelo Vitalija Manskog!

“Ljudski” / “Human” (2015)

  • Režija: Yann Arthus-Bertrand
  • Zemlja podrijetla: Francuska
  • Trajanje: 190 minuta
  • Program: Međunarodna konkurencija

Još jedan od vrhunaca ovogodišnjeg ZagrebDoxa, “Ljudski” Yanna Arthus-Bertranda, pokušava odgovoriti na vječno pitanje što nas spaja i razdvaja kao pripadnike ljudske rase.

Arthus-Bertrand je na svojem jedinstvenom putovanju – uz pomoć tima od šesnaest novinara – intervjuirao više od dvije tisuće pojedinaca u šezdeset država, razgovarajući o ljubavi, religiji, obitelji i obilježavajućim životnim iskustvima.

Svi oni nisu mogli ući u završnu verziju, ali desetak posto odabranih predstavlja najvjerodostojniju autopsiju modernog ljudskog pacijenta u bližoj nefikcijskoj povijesti.

Gubitak i bol odavno nisu ubadali stvarnije s velikog platna, kao i ona paralelna poruka da unatoč svim sranjima što smo ih spremni napraviti jedni drugima, zaslužujemo – popravni.

Ne odbacujte “Ljudski” radi najave asketskih talking heads monoplanova. Ovo je film kojeg morate pogledati u kinu. I ne samo jedanput.

“Srce jednog psa” / “Heart of a Dog” (2015)

  • Režija: Laurie Anderson
  • Zemlja podrijetla: SAD
  • Trajanje: 75 minuta
  • Program: Majstori Doxa

Ah, “Srce jednog psa”… Kako opisati nešto što dolazi iz druge galaksije? Nešto toliko inventivno, elokventno i filozofski duboko da vas je strah uopće i pisati o tome?

Laurie Anderson je priznata američka multidisciplinarna umjetnica koja se u svojoj karijeri, između ostalog, bavila crtanjem, performansom i glazbom.

“Srce jednog psa” predstavlja njen prvi dugometražni filmski uradak u gotovo trideset godina, a dolazi nakon turbulentnog razdoblja u kojem su joj u relativno kratkom vremenskom razmaku preminuli kujica Lolabelle, majka te suprug, glazbenik Lou Reed.

Američka umjetnica različite filmsko-vizualne tehnike (spuštanje kamere za gledanje svijeta iz Lolabelleinih očiju, slike rađene s ugljenom, manipulacije fotografijama, odabrane arhivske snimke, animacija…) fantastično stapa s vlastitom hipnotičkom naracijom i nekonvencionalnim rezoniranjem koje transcendira filmsku umjetnost.

Svrstavali “Srce jednog psa” u eksperimentalnu, esejističku ili ladicu filma struje svijesti, zaista je manje važno. Anderson je pomaknula granice dokumentarizma – u dobrom smjeru, istovremeno ostavši vjerna tradicionalnoj pripovjedačkoj umješnosti bez zadiranja u teritorij napadne pseudo-artističke hermetičnosti. Zaljubljeni smo u Laurie! Zaljubljeni smo u “Srce jednog psa”!

Obavezno pogledajte i:

“Slušaj me, Marlone” / “Listen to Me Marlon” (2015)

  • Režija: Stevan Riley
  • Zemlja podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo
  • Trajanje: 102 minute
  • Program: Biografski Dox

Sastavljen većinom od privatnih audio-snimki glumačkog velikana Marlona Branda, “Slušaj me, Marlone” je brutalno zanimljiv, iskren, no bullshit pogled na pomno čuvani svijet izuzetne osobe. Najbolji biografski dokumentarac 2015. godine i jedan od najboljih uopće u godini iza nas. Kad Marlon priča – svi slušaju…

“Dum spiro spero” (2016)

  • Režija: Pero Kvesić
  • Zemlja podrijetla: Hrvatska
  • Produkcija: Factum
  • Trajanje: 52 minute
  • Program: Factumentarci

U solidnom iako nespektakularnom hrvatskom cropu ovogodišnjeg ZagrebDoxa, debitantski film književnog uglednika Pere Kvesića naletio je kao itekako dobrodošlo osvježenje. Kvesićevo autobiografsko razotkrivanje u ich formi natopljeno je morbidnim humorom i elokventno-rezigniranom samokritičnošću kakvu vam samo akumulirana životna mudrost (i)li svijest o vlastitoj smrtnosti može podariti.

“Dum spiro spero” se gleda poput književnog ostvarenja i voli dječjom strašću za Kušanovu i Milčecovu stvarnost obližnjeg brijega. Uvjerljivo najbolji VO scenarij domaćeg dokumentarizma u xy godina!

“Flotel Europa” (2015)

  • Režija: Vladimir Tomić
  • Zemlje podrijetla: Danska / Srbija
  • Trajanje: 70 minuta
  • Program: Regionalna konkurencija

Rada Šešić u svojem je izboru najboljih dokumentaraca 2015. godine za “Flotel Europu” izjavila kako se u konkretnom slučaju radi o jednom od najznačajnijih filmova koji govore o ratnim devedesetima na ovom području.

I zaista, Vladimir Tomić snimio je rijetko topao dokumentarac s dušom, koristeći arhivske snimke događaja na Flotelu Europa, divovskom brodu usidrenom u kopenhaškoj luci i prisilnom domu stotinama uglavnom bosanskohercegovačkih izbjeglica, uključujući autora i njegovu obitelj.

Brod je od željeznog stranca ubrzo postao mjestom prvih ljubavi, pravih prijateljstava, ali i bliskih susreta sa smrću, što je na redatelja, koji se u naraciji ratnog djetinjstva sjeća iz dječjeg rakursa, ostavilo neizbrisiv trag. Melankolična i opora filmska nota Vladimira Tomića, s mješavinom balkanskog okus-koktela u ustima – žvakaće gume iz Crvenog križa i izvoznog olova sa sarajevskog asfalta.

“Sonita” (2015)

  • Režija: Rokhsareh Ghaemmaghami
  • Zemlje podrijetla: Njemačka / Švicarska / Iran
  • Trajanje: 90 minuta
  • Program: Glazbeni globus

“Sonita” je, naravno, najzanimljivija zbog neobičnog hobija glavne protagonistice. Istoimena osamnaestogodišnja djevojka, inače Afganistanka s izbjegličkim stažom u Iranu, u slobodno vrijeme piše rime i mašta o životu svjetski poznate reperice.

No, vjerojatno najintrigantniji upliv na konačne dojmovne gledateljske receptore, ostavlja intervencija iranske redateljice Rokhsareh Ghaemmaghami u snimanu svakodnevicu svoje junakinje. Soniti je u jednom trenutku, naime, prijetio povratak u Afganistan i prisilni ulazak u brak.

Ghaemmaghami je prekršila nepisano dokumentarističko pravilo o nemiješanju u realnu stvarnost, ali svojim činom – produžavanjem i plaćanjem djevojčinog boravka u Iranu – uspjela je spasiti jedan vrijedan ljudski život. Kulturološki ambis između Zapada i nerazvijenog Istočnog postotka nikad nije bio očigledniji. Svejedno, djevojke poput Malale i Sonite sve češće postaju pravilo, a ne iznimka. I to veseli – jako.

“Zemlja kartela” / “Cartel Land” (2015)

  • Režija: Matthew Heineman
  • Zemlje podrijetla: Meksiko / SAD
  • Trajanje: 100 minuta
  • Program: Međunarodna konkurencija

Ukoliko ste gledali izvrsnu “Narko kulturu” / “Narco Cultura” (2013) Shaula Schwartza, onda će vam “Zemlja kartela” kao prirodni companion piece biti poput povratka kući. Doduše, nešto nasilnijoj i brutalnijoj kući sa od metaka lokalnih narkokartela desetkovanim ulaznim vratima, ali hej – barem bravu otvara isti ključ.

U središtu radnje nalaze se vigilantski pokret protiv narkokartela, Autodefensas, s meksičke strane granice, odnosno američki militia lokalci koji sprječavaju ulazak vruće robe i ljudi s krive strane žice.

Neusporedivo zanimljiviji dio filma otpada na meksički dio priče i vođu Autodefensasa, doktora Jose Manuela Mirelesa, koji se iz romantičnog junaka na petama Che Guevare postupno pretvara u tragičnu ikonu no-win rata. Intrigantno, uzbudljivo, ali u konačnici – bolno, bolno uzaludno.

Dodatne preporuke:

  • “U potrazi za snom” (Mladen Mitrović, 2015.)
  • “Druga strana” / “The Other Side” (Roberto Minervini, 2015.)
  • “Ljubavi, ne prelazi tu rijeku” / “My Love, Don’t Cross That River” (Mo-young Jin, 2014.)
  • “Demokrati” / “Democrats” (Camilla Nielsson, 2015.)
  • “Kratki obiteljski film” (Igor Bezinović, 2015.)
  • “Kino otok” (Ivan Ramljak, 2015.)
  • “4.7” (Đuro Gavran, 2015.)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here