Foto: Jelena Pintarić
Foto: Jelena Pintarić

Poznata dokumentaristica Ljiljana Šišmanović na nedavno je završeni 12. Liburnia Film Festival pristigla s filmom “Prolaz za Stellu” (2014., Factum), nepogrešivo u njemu rastočivši neempatični hrvatski tsunami koji se u ovom slučaju odnosio na susjedsko uskraćivanje dozvole prolaska dvorištem invalidnoj djevojčici.

Priča je to o maloj Zagrepčanki Stelli i njenim roditeljima koja je mjesecima punila novinske stupce. Jedan od takvih javnih nastupa na Stojedinici privukao je i Ljiljanu Šišmanović kojoj je od početne ideje do završnog filmskog proizvoda trebalo oko tri godine. S autoricom vrlo zapaženog dokumentarca – naglašavamo i doprinos izvrsnog oka direktora fotografije Davora Borića – razgovarali smo nakon projekcije “Prolaza za Stellu” u lučici u Ičićima.

Situacija se s malom Stellom, koliko sam shvatio, nije promijenila nabolje?

“Da, nažalost. Nevjerojatno je koliko ljudi mogu mogu biti bešćutni. Nevjerojatno mi je i kako ne mogu iskomunicirati i promijeniti nešto za što je potrebno samo malo dobre volje. Kako se ono kaže? ‘Tko hoće, nađe načina. Tko neće, nađe izgovor.’

“Uglavnom, trenutna situacija sa Stellom je vrlo teška, s obzirom da je djevojčica još narasla i da uz sve svoje zdravstvene probleme ima i stenozu jednaka pa ne može jesti. Njenoj majki je izrazito teško. Na kraju se odlučila odseliti s obzirom da se ništa nije pomaknulo s mjesta.”

Ljiljana-Šišmanović,-Davor-Borić
Ljiljana Šišmanović i Davor Borić / Foto: Jelena Pintarić

Kakva je pozadina cijele priče “Prolaza za Stellu”? Jeste li istraživali i onu drugu, susjedsku stranu priče, ili vas je dočekao zid šutnje, o čemu smo djelomično svjedočili iz samih događaja u filmu?

“Upravo tako. U početku sam imala optimističnu ideju kako će prisustvo kamere tim ljudima dati priliku za njihovu stranu priče. Da će im to očište, kako je to Valerij Jurišić zgodno rekao, dati neku drugu perspektivu za mijenjanje svoje odluke.

“Pogotovo što je njihov argument o nepotpisivanju dopuštenja, navodno zbog naravi Stellinog oca, meni potpuno besmislen. Čak i da je tome tako, tim više bi se trebalo izići u susret tom djetetu, pošto ona nije odgovorna za ponašanje svojeg oca. A ovdje imamo i majku koja trpi…”

Ali nije se radilo o samo jednoj osobi, već o cijelom stubištu…

“Nije se radilo o cijelom stubištu, pošto ni grad Zagreb, koji je vlasnik pola dvorišta, nije radio nikakve probleme. Ovdje je bila riječ o nekolicini stanara i poglavito predstavniku stanara koji su bili izrazito protiv.

Možemo li govoriti o nekom presjeku neempatičnog hrvatskog društva ili je, po vašem mišljenju, manjak susjedskog sluha iz “Prolaza za Stellu” ponajprije izoliran slučaj koji ne pokazuje pravo stanje na terenu?

“Čini mi se da se ne možemo govoriti o izoliranom slučaju. Svakodnevno i posvuda imamo slične situacije. Imamo nedostatak sposobnosti za uživljavanje u druge, a ljudi se vode logikom ‘E, pa zašto bi njima bilo lakše nego nama? Tko je nama pomogao? Gledajte, oni imaju ovo ili ono a ja se mučim…’ Po meni, to su banalnosti.”

Koliko vam je kao majci bilo teško snimati ovakav dokumentarni film?

“Meni je ‘Prolaz za Stellu’ bio veliki izazov i zbog preispitivanje vlastitih predrasuda i odnosa naspram invalidnih osoba. Majka sam dviju kćeri koje su tek nešto starije od Stelle. To su velike kušnje, trpljenja i izazovi za jednu osobu. Puno sam pričala sa Stellinom majkom, pa sam upoznata s cijelom povijesti bolesti. Odlučili smo se za prikaz nerješivosti trenutne situacije, umjesto bavljenja Stellinom invalidnošću. Nevjerojatno je što su ti ljudi prošli, odlazeći i u Houston, Pariz…”

Je li vam bilo bitno uspostaviti osobnu povezanost sa Stellinom obitelji? Pitam jer se u “Prolazu na Stellu” onaj odmak ili granica između osoba iza kamera i snimanih subjekata maksimalno zamagljuje. Postali ste gotovo član obitelji…

“Najviše me fascinirao odnos svih članova obitelji naspram Stelle. U njemu svi daju najbolje od sebe. To su neke prilike koje nam dragi Bog svakodnevno daje. U takvim situacijama on pokazuje što i kakvi možemo biti. Njeni roditelji su ponosni na svo četvero djece, od svoje kćerke manekenke do kćeri u invalidskim kolicima.

“Ta činjenica me najviše privukla ovoj priči. Imali smo jednu scenu koju nismo stigli snimiti. Baka je, naime, Stellinom bratu rekla: ‘Tebe baka najviše voli’. On joj je uzvratio odgovorom: ‘Ne, svi najviše volimo Stellu.’ To me je toliko dirnulo, a s druge strane netko vas hejta iz nekih svojih razloga…”

Još uvijek mi nije jasna pozadina zatvaranja tog dvorišta. Čega su se susjedi bojali?

“Meni je to potpuno nejasno. On (predstavnik stanara, op. a.) govori totalni nonsens, tipa kako će se netko u to dvorište useliti ukoliko prolazi kroz njega?! Situacija je presmiješna, pogotovo što kroz to dvorište svatko može proći i nikome neće zasmetati. Osim toga, vidjeli ste u kojem se lošem stanju ono nalazi.

“Ne možete imati priču ukoliko nemate neku protutežu, u ovom slučaju onu susjedsku. Mi smo pokušali sve ali, nažalost, zatekao nas je zid šutnje. Čak je bila jedna situacija s fizičkim napadom na Stellinu majku, kada je zbog lošeg fizičkog stanja prošla kroz to famozno dvorište. Jedna osoba ju je napala, povukla za kosu i vikala: ‘Nećeš ti meni tu prolazit’ s tim invalidom!’ Ne mogu pronaći obrazloženje i opravdanje za takvo ponašanje.”

Film ste ipak završili u melankoličnijem tonu. Stellini roditelji su se na kraju, nažalost, rastali…

“Završili smo snimanje i čekali osam mjeseci na početak montaže, što zbog vlastitih poslovnih obveza, što zbog promjene montažera itd. U tom roku dogodila se ova promjena, dakle razvod Stellinih roditelja pod vrlo teškim okolnostima. O tome njena majka najprije nije htjela govoriti, a i kad bi cijela priča izašla na vidjelo, radilo bi se o drugom filmu.

“No, meni je užasno fašistoidno čuti od njenog susjeda: ‘Nek se razvede pa će dobiti prolaz.’ S kojim pravom ti određuješ kako će netko živjeti? Ti si sad dobio neku malu moć pa nekom malom invalidu priječiš prolaz? To je strašno. Na kraju se Stellina majka odlučiti odseliti iz tog stana.

“Rekla mi je nedavno: ‘Film ide, ali to više nije naša priča.’ Jako joj je teško. Stella više skoro ne može niti jesti. Nije ni to lako, otići sa četvero djece, biti prepušten sam sebi, a brakorazvodna parnica još traje. Sve je to kompleksno…”

Komentiraj